Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Drugi dio - VI

Lebedevljev ljetnikovac nije bio velik, ali je bio udoban, pa i lijep. Onaj dio što je bio određen za iznajmljivanje bio je naročito gizdav. Na terasi, prilično prostranoj, kod ulaza s ulice u sobu, bilo je postavljeno nekoliko narančinih, limunovih i jasminovih drveta, u velikim zelenim drvenim kačicama, a to je po Lebedevljevu računu bilo najzamamnije. Nekoliko tih drveta kupio je zajedno s ljetnikovcem i toliko se zanio efektom što ga stvaraju na terasi da je odlučio okoristiti se slučajem te radi potpunosti dokupiti na dražbi još takvog drveća u kačicama. Kad su sva drveta bila napokon dovezena u ljetnikovac i poredana, Lebedev je toga dana nekoliko puta strkivao s terase niza stepenice na ulicu i s ulice uživao u svojem posjedu, svaki put u mislima povisujući najamninu koju kani zaiskati od svojeg budućeg stanara. Iznemoglomu, rastuženomu, izubijanomu knezu jako se svidio ljetnikovac. Ali onaj dan kad su se preselili u Pavlovsk, to jest preksutradan nakon nastupa, knez se po vanjštini činio gotovo sasvim zdravim čovjekom, premda je u sebi osjećao da se sve još nije oporavio. Veselio se svakomu koga je za ta tri dana vidio uz sebe, veselio se Kolji, koji nije gotovo ni odlazio od njega, veselio se cijeloj obitelji Lebedevljevoj (bez nećaka, koji je nekuda nestao), veselio se i samomu Lebedevu; s radošću je dočekao i generala Ivolgina, koji ga je pohodio još u gradu. Onog samog dana kad su se preselili, već predvečer skupilo se oko njega na terasi prilično gostiju; prvi je došao Ganja, kojega je knez jedva i prepoznao – toliko se za to vrijeme promijenio i izmršavio. Zatim došli Varja i Pticin, koji su također ljetovali u Pavlovsku. General je pak Ivolgin stanovao kod Lebedeva neprestano, a čini se da se zajedno s njim i preselio. Lebedev je nastojao ne puštati ga ka knezu i držati ga uza se; vladao se prema njemu prijateljski; činilo se da su već odavno poznati. Knez je opazio da su sva ta tri dana zapodijevali duge razgovore, počesto vikali i prepirali se, čini se, i o znanstvenim stvarima, što je, čini se, veselilo Lebedeva. Moglo se pomisliti da mu i treba general. Ali Lebedev je isto ovako, kao prema knezu, bio pažljiv i prema svojoj obitelji čim su se preselili na ljetovanje; pod izlikom da ne uznemiruje kneza, nije nikoga puštao k njemu, toptao je nogama, jurio i vitlao za kćerima, pa i za Vjerom s djetetom, čim bi posumnjao da idu na terasu gdje je bio knez, unatoč svim kneževim molbama neka ne tjera nikoga.

– Prvo, neće biti nikakve smjernosti ako ih tako raspustim; a drugo, i ne priliči im... – objasni on naposljetku kad ga je knez izravno zapitao.

– A zašto? – savjetovao ga knez. – Vi mene zaista jedino mučite svom tom paskom i stražarenjem. Meni je samomu dosadno, govorio sam vam nekoliko puta, a vi me još gore jadite, neprestano mašete rukama i hodate na prstima.

Knez je natuknuo to zato što je doduše razvitlavao sve ukućane pod izlikom mira potrebnoga bolesniku, ali je sâm za sva ta tri dana ulazio knezu gotovo svaki čas, te bi svaki put najprije odškrinuo vrata, promolio glavu, ogledao sobu, kao da se želi uvjeriti je li on tu, nije li pobjegao, i tek onda bi na prstima, polagano, kradući se, pristupao k naslonjaču, tako da bi ponekad iznenada i uplašio svojega stanara. Neprestano je zapitkivao ne treba li mu štogod, a kad mu je knez naposljetku počeo govoriti neka ga ostavi na miru, poslušno se i bez riječi okretao, šuljao se na prstima natrag k vratima, a za sve je vrijeme, dok je koračao, mahao rukama kao da javlja da on samo tako, da neće izustiti ni riječi i već je evo izišao i neće doći, ali za deset minuta, ili barem za četvrt sata, javljao se opet. Kolja, koji je imao slobodan pristup knezu, tim je samim uzbuđivao u Lebedevu najdublje ogorčenje, pa i uvredljivo negodovanje. Kolja je opazio da Lebedev po pol sata stoji pred vratima i prisluškuje što on priča s knezom, pa je to, razumije se, i javio knezu.

– Vi kao da ste mene prisvojili i držite me pod bravom – protestirao je knez. – Barem na ljetovanju hoću da to bude drugačije, i budite uvjereni da ću ja primati koga hoću i odlaziti kamo me je volja.

– Bez ikakve sumnje – zamahnuo Lebedev rukama.

Knez ga oštro ogleda od glave do pete.

– A što je, Lukjane Timofejeviču, jeste li prenijeli ovamo svoju škrinju što vam je visjela nad krevetom čelo glave?