Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Treći dio - IV

Knez se silno začudio kad je s Rogožinom prišao k svojemu ljetnikovcu i opazio da se tu na jarko osvijetljenoj terasi skupilo bučno i brojno društvo. Vesela se družba smijala, bučila; kao da se i svađala na sav glas; na prvi se pogled naziralo da se tu nadasve veselo provodi vrijeme. I zaista, kad se popeo na terasu, vidio je da svi piju, piju šampanjac, a čini se, već prilično odavno, tako da su se mnogi pirnici već prilično zagrijali. Gosti su bili sve sami znanci kneževi, ali je bilo čudno što su se skupili mahom svi, kao na poziv, premda knez nije pozvao nikoga, a svojega se rođendana tek maloprije sjetio iznenada.

– Pogodio si komu ćeš javiti da ćeš častiti šampanjcem, pa su se i slegli – promrmlja Rogožin, ulazeći za knezom na terasu.

– Znamo mi tu stvar; samo zviždi njima... – nadoveže gotovo u pakosti, sjećajući se, dakako, svoje nedavne prošlosti.

Svi su dočekali kneza s uzvicima i čestitkama, okružili ga. Neki su bili jako bučni, drugi mnogo mirniji, no svi se žurili čestitati kad su čuli za rođendan i svatko je čekao da dođe na red. Kneza je zanteresirala nazočnost nekih lica, na primjer Burdovskoga; ali najčudnije mu je bilo što se u toj družbi stvorio odjednom i Jevgenij Pavlovič; knez nije gotovo vjerovao sebi, zamalo se nije uplašio kad ga je spazio.

Dotle je Lebedev, sav crven i gotovo u zanosu, pritrčao da razjasni stvar; bio je prilično mokar. Iz njegova se naklapanja razabralo da su se svi skupili sasvim prirodno i čak nenadano. Prvi je došao predvečer Ipolit, pa kako mu je bilo mnogo bolje, poželio je pričekati kneza na terasi. Legao je na divan; onda je sišao k njemu Lebedev, zatim cijela njegova obitelj, to jest general Ivolgin i kćeri. Burdovski je došao s Ipolitom, dopratio ga. Ganja i Pticin svratili su, čini se, nedavno, na prolasku (njihov se dolazak poklapao s događajem na stanici), zatim je došao Keller, javio da je rođendan i zaiskao šampanjca. Jevgenij je Pavlovič svratio tek prije pola sata. Da se iznese šampanjac i da se slavi, navaljivao je svom silom i Kolja. Lebedev je drage volje iznio vino.

– Ali svoje, svoje! – vikao je knezu. – Na vlastiti trošak, da proslavim i da čestitam, bit će i gozba, zakuska, o tome se brine moja kći; kad biste vi, kneže, samo znali o kakvoj temi mi raspravljamo! Sjećate li se onog Hamletova »biti ili ne biti?« Suvremena tema, suvremena! Pitanja i odgovori... I gospodin Terentjev nadasve... ne želi spavati! A šampanjca je samo gutnuo, gutnuo, neće mu naštetiti... Približite se, kneže, i riješite! Svi su čekali samo vašu bistru pamet.

Knez opazi mili, umiljati pogled Vjere Lebedeve, koja se također gurala brže kroz svijet k njemu. Mimo svih pruži on ruku njoj prvoj; ona se zažari od uživanja i zaželi mu »sretan život baš od ovoga dana«. Onda potrči navrat-nanos u kuhinju; tu je spremala zakusku; no i prije dolaska kneževa – čim se načas mogla maknuti od posla – dolazila je na terasu i napeto slušala žestoke prepirke o najapstraktnijim i najneobičnijim stvarima koje nisu prestajale među opijenim gostima. Njezina mlađa sestra, koja razvaljuje usta, zaspala je u drugoj sobi na sanduku, ali dječak, Lebedevljev sin, stajao je kraj Kolje i Ipolita te je i sam izgled njegova oduševljenoga lica kazivao da je pripravan prestajati ovdje na istom mjestu makar i deset sati još, pa uživati i slušati.

– Vas sam posebno čekao i veoma se veselim što ste došli tako sretni – reče Ipolit kad mu je knez pristupio da mu odmah nakon Vjere stisne ruku.

– A otkud vi znate da sam ja »tako sretan«?

– Vidi vam se po licu. Pozdravite se s gospodom i sjednite što prije ovamo k nama. Vas sam posebno čekao – dometne on, silno naglašujući da je čekao. Na primjedbu kneževu »da mu ne bi naštetilo što tako kasno sjedi?« – odgovori on da se čudi samome sebi kako je prije tri dana želio umrijeti, i da mu još nikad nije bilo bolje nego večeras. Burdovski skoči i progunđa da je on »tako...«, da je »dopratio« Ipolita i da se i on veseli; da je u pismu »napisao besmislicu«, a sada se »jednostavno veseli...« Nije izgovorio do kraja, nego je krepko stisnuo knezu ruku i sjeo na stolicu.