Drugi dio - III

189 1 0
                                    

Bilo je već dvanaest sati. Knez je znao da kod Jepančinih može sad u gradu zateći jedinog generala, koji je u službi, a teško i njega. Pala mu je na pamet misao da će ga general možda uzeti i odmah povesti u Pavlovsk, a on je htio prije toga otići u jedan posjet. Riskirajući da zakasni k Jepančinima i da svoj put u Pavlovsk odgodi na sutrašnji dan, odluči knez otići i potražiti kuću u koju se toliko želio svrnuti.

Taj je posjet bio uostalom nešto riskantan za njega. Skanjivao se i kolebao se. Znao je da je ta kuća na Gorohovoj ulici, nedaleko od Sadove ulice, te odluči otići onamo nadajući se da će se dotle, dok ne dođe donde, naposljetku i odlučiti konačno. Kad se približavao križanju Gorohove i Sadove ulice, začudi se i sam svojoj neobičnoj uzbuđenosti; nije se ni nadao da će mu tako bolno kucati srce. Jedna mu je kuća, valjda po svojoj osobitoj vanjštini, još izdaleka stala privlačiti pažnju, i knez se sjećao kasnije da je rekao sebi: »To je zacijelo baš ona kuća.« S neobičnom je radoznalošću prilazio da se uvjeri je li pogodio; osjećao je da će mu zbog nečega biti jako neugodno ako je pogodio. Kuća je ta bila velika, mračna, na tri kata, bez ikakve arhitekture, prljave zelene boje. Neke, ali jako rijetke kuće ove vrste, sagrađene krajem prošlog stoljeća, očuvale su se baš u tim ulicama Petrograda (u kojem se sve mijenja tako brzo) gotovo bez ikakve promjene. Građene su one čvrsto, s debelim zidovima i s iznimno rijetkim prozorima; u prizemlju su prozori gdjekad s rešetkama. Dolje je ponajviše mjenjačnica. Škopac, koji drži mjenjačnicu, stanuje gore. I izvana i iznutra sve je nekako negostoljubivo i suho, sve kao da se krije i taji, a zašto se tako čini, po samoj vanjštini kućnoj – teško bi bilo protumačiti. Građevne linije imaju dabome svoju tajnu. Po tim kućama žive gotovo jedino trgovci. Knez priđe k vratima, pogleda natpis i pročita: »Kuća nasljednoga počasnoga građanina Rogožina«.

Okani se kolebanja, otvori staklena vrata, koja su bučno zalupila za njim, i počne se paradnim stubama penjati na kat. Stube su bile mračne, kamene, jednostavno izgrađene, a zidovi obojeni crvenom bojom. Znao je, Rogožin s majkom i bratom stanuje u cijelom prvom katu te dosadne kuće. Sluga koji je otvorio knezu povede ga bez prijavljivanja i vodio ga je dugo: prolazili su jednom paradnom dvoranom u kojoj su zidovi bili mramorni, pod od hrastova parketa, a pokućstvo iz dvadesetih godina, grubo i teško, prolazili su i neke majušne sobičke, zaobilazili i zavijali, penjali se uz dvije-tri stube i opet toliko isto silazili, i naposljetku zakucali na jedna vrata. Vrata im otvori sam Parfen Semjonič; kad je spazio kneza, tako problijedi i ukipi se da je neko vrijeme nalikovao na kamenoga kumira, gledao nepomičnim i zaplašenim pogledom, a usta nacerio u nekakav nadasve začuđeni smiješak – kao da mu se knežev posjet učinio nečemu nemogućim i gotovo čudesnim. Knez se doduše nadao nečemu ovakvomu, ali se ipak začudio.

– Parfene, možda nisam došao u pravi čas, pa ću otići – izgovori naposljetku zbunjen.

– U dobar čas si došao, u najbolji! – snađe se napokon Parfen. – Izvoli ući!

Oni su se tikali. U Moskvi su se sastajali često i nadugo, bilo je štoviše u njihovim sastancima nekoliko trenutaka koji su im se uzajamno duboko urezali u srca. No sada se nisu sastajali već više od tri mjeseca.

Bljedoća i kao neka sitna časovita drhtavica sve još nije silazila Rogožinu s lica. Zovnuo je doduše gosta, ali je i dalje bio neobično zbunjen. Dok je kneza vodio prema naslonjaču i sjedao ga za stol, ogleda se knez slučajno k njemu i zastade pod dojmom njegova neobično čudnoga teškoga pogleda. Kao da je nešto probolo kneza i u isti mah kao da mu je palo nešto na pamet – nešto nedavno, teško, mračno. Nije sjedao, nego stao nepomičan i neko vrijeme gledao Rogožinu ravno u oči: kao da su se te oči u prvi mah zablistale još jače. Naposljetku se Rogožin osmjehnuo, ali se nešto smeo i kao zbunio.

– Što tako uporno gledaš? – promrmlja. – Sjedni!

Knez sjedne.

– Parfene – progovori on – reci mi iskreno jesi li znao da ću ja danas doći u Petrograd ili nisi znao?

Fjodor Mihajlovič  Dostojevski: IdiotWhere stories live. Discover now