Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Treći dio - VII

Imao sam mali džepni pištolj; nabavio sam ga dok sam još bio dijete, u onoj smiješnoj dobi kad ti se odjednom započinju sviđati pripovijetke o dvobojima, o razbojničkim napadima, o tome kako će i mene izazvati na dvoboj i kako ću ja plemenito stajati pred pištoljem. Prije mjesec dana gledao sam ga i pripremio. U ladici gdje je ležao našla se dva metka, a u rogu puščanoga praha za koja tri metka. Tričav je taj pištolj, trza u stranu i baca samo na petnaestak koraka; ali dakako da može razmrskati lubanju ako ga upreš u samu sljepoočicu.

Odlučio sam umrijeti u Pavlovsku o sunčanu svanuću, i siđem u park, da ne uznemirujem nikoga. Moja će »Izjava« dovoljno objasniti redarstvu cijelu stvar. Ljubitelji psihologije, i oni kojima treba, mogu iz nje izvesti sve što im bude po volji. Ali ne bih želio da se taj rukopis preda javnosti. Molim kneza da jedan primjerak čuva on, a drugi da preda Aglaji Ivanovnoj Jepančinoj. Takva je moja volja. Svoj kostur ostavljam Medicinskoj akademiji za znanstvenu korist.

Ne priznajem nad sobom nikakvih sudaca i znam da sam sad izvan svake sudske vlasti. Još nedavno me je nasmijala misao: kad bih zamislio da odjednom ubijem bilo koga, makar deset ljudi u isti mah, ili da počinim najgoru strahotu koja se smatra najstrašnijom na tom svijetu, u kakav bih škripac zatjerao sud s ova dva-tri tjedna roka i s nemogućnošću mučenja i torture? Umro bih udobno u njihovoj bolnici, u toplini i uz pažljiva doktora, možda i mnogo udobnije i toplije nego kod svoje kuće. Ne razumijem kako se ljudima u ovakvom stanju u kakvom sam ja ne javlja u glavi ta ista misao, makar i kao šala? Ali možda im se i javlja; i kod nas će se naći mnogo veselih ljudi.

No ako i ne priznajem suda nad sobom, ipak znam da će mi suditi kad već ne budem čuo i ne budem imao glas da odgovaram. Ne želim otići, a da ne ostavim ni riječ za odgovor – riječ slobodnu, a ne primoranu – nije da se opravdavam – o, ne, nemam ni od koga i ni za što moliti oproštaj – nego tako, jer sam želim to.

Tu je ponajprije čudna misao: tko bi, u ime kakvoga prava, u ime kakve pobude, zamislio da poriče meni sada moje pravo na ta dva-tri tjedna mojega roka? Kojemu je sudu do toga? Komu i treba da bih ja bio ne samo osuđen nego da bih i valjano odsjedio koliko budem osuđen? Zar zbilja ikomu treba to? Zar zbog morala? Razumijem još, kad bih u naponu mladosti i snage nasrnuo na svoj život koji bi »mogao biti koristan mojemu bližnjemu« i tako dalje, još bi me mogao prekoriti moral, po staroj rutini, zbog toga što sam bez pitanja raspolagao svojom životom, ili već za što sâm zna. No sada, sada kad mi je već pročitan rok moje presude? Kakvomu moralu treba još, nakon vašeg života, još i posljednji hropac kojim ćete izdati posljednji atom života, slušajući kako vas tješi knez, koji će u svojim kršćanskim dokazima dotjerati svakako do sretne misli da je zapravo i bolje što umirete. (Takvi kršćani kao što je on dolaze uvijek na tu ideju: po njoj oni vole jahati.) I što bi oni sa svojom smiješnim »pavlovskim drvećem«? Zasladili posljednje sate mojega života? Zar ne razumiju: što se jače predam zaboravu, što se jače odam toj posljednjoj prikazi života i ljubavi kojem bi oni zastrli moj Mayerov zid i sve što je na njemu napisao tako otvoreno i prostodušno, da će me to više unesrećiti? Što će meni vaša priroda, vaš pavlovski park, vaši izlasci i zalasci sunca, vaše modro nebo i vaša lica, zadovoljna svime, kad je sav taj pir kojemu nema kraja započeo time da je samo mene smatrao suvišnim? Što je meni do sve te ljepote, kad ja svakoga časa, svakoga trena moram i prisiljen sam znati sada da je, evo, čak i ta sićušna mušica što sada zuji oko mene u sunčanoj zraci, da je i ona sudionica u cijelom tom piru i zboru, zna svoje mjesto, voli ga i sretna je, a ja sam jedini izopćen, i samo zbog kukavičluka svoga nisam želio dosad to shvatiti! Oh, ta znam ja kako bi knez i svi oni dotjerali mene dotle da bih i ja, mjesto svih tih »kovarnih i pakosnih« govora, zapjevao moralno i u slavu morala slavnu i klasičnu strofu Millerovu:

»O, puissent voir votre beauté sacrée
Tant d'amis, sourds à mes adieux!
Qu'ils meurent pleins de jours, que leur mort soit pleurée,
Qu'un ami leur ferme les yeux!«