Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - VIII

Ganječkin je stan bio na trećem katu, uz jako čiste, svijetle i prostrane stube, i sastojao se od šest ili sedam soba i sobica, koje su bile sasvim obične, ali svakako nisu bile spram džepa činovniku koji ima obitelj, a dobiva makar i dvije tisuće plaće. No stan je bio određen da u njemu drže stanare uz jelo i poslugu pa su se Ganja i njegova obitelj uselili ovamo tek prije dva mjeseca, na najveći jad samomu Ganji, ali po ustrajnom navaljivanju i molbi Nine Aleksandrovne i Varvare Ardalionovne, koje su željele da i one budu od koristi i barem nešto uvećaju obiteljske dohotke. Ganja se mrštio i nazivao držanje stanara rugobom; nekako se zastidio toga u društvu u kojem je privikao da se javlja kao mlad čovjek s nekim sjajem i budućnosti. Svi ti ustupci prilikama i sva ta nemila skučenost – sve su to njemu bile duboke duševne rane. Od nekoga se vremena stao preko svake mjere i razmjera uzrujavati zbog svake sitnice, pa ako je na neko vrijeme i htio popuštati i trpjeti, bilo je samo zato što je već odlučio da će za najkraće vrijeme promijeniti i preinačiti sve to. Međutim, sama ta promjena, sam taj izlaz, na kojem je zastao, bila je prilična zadaća, takva zadaća da mu je njezino rješenje prijetilo da će biti na goru brigu i muku od svega prijašnjega.

Stan je bio razdijeljen hodnikom koji je počinjao odmah od predsoblja. S jedne strane hodnika bile su one tri sobe koje su bile određene za iznajmljivanje, za »osobito preporučene stanare«; osim toga je na toj istoj strani hodnika, sasvim na kraju, kod kuhinje, bila četvrta sobica, tješnja od svih drugih, u kojoj je stanovao sâm umirovljeni general Ivolgin, otac obitelji, i spavao na širokom divanu, a ulaziti je i izlaziti iz stana morao kroz kuhinju i na služinske stube. U toj je istoj sobici stanovao i trinaestogodišnji brat Gavrile Ardalionoviča, gimnazijalac Kolja; i on se tu morao stiskati, učiti, spavati na drugom, vrlo starom, uskom i kratkom divančiću, na izderanoj ponjavi, a glavno, paziti i motriti za ocem koji sve više i više nije mogao biti bez toga. Knezu su odredili srednju od triju soba; u prvoj je s desne strane stanovao Ferdiščenko, a treća je slijeva bila još prazna. Ali Ganja je odveo kneza najprije u obiteljski stan. Taj se obiteljski stan sastojao od velike sobe koja se pretvarala, kad treba, u jedaću sobu, iz gostinske sobe, koja je uostalom bila gostinjska soba samo prije podne, a navečer se pretvarala u Ganjin kabinet i spavaću sobu, i naposljetku iz treće sobe, tijesne i navijek zatvorene: to je bila spavaća soba Nine Aleksandrovne i Varvare Ardalionovne. Jednom riječju, sve se u tom stanu stiskalo i skupljalo; Ganja je samo škripao zubima u sebi; želio je doduše biti smjeran prema materi, ali se od prvoga maha zapažalo da je on velik despot u obitelji.

Nina Aleksandrovna nije bila u gostinskoj sobi sama, s njom je sjedila Varvara Ardalionovna; obje su nešto plele i razgovarale s gostom, Ivanom Petrovičem Pticinim. Nina Aleksandrovna ostavljala je dojam žene od pedesetak godina, a bila je lica mršava, iscijeđena i jako crna pod očima. Naoko je bila boležljiva i nešto nujna, ali lice i pogled bili su joj dosta ugodni; od prvih se riječi iskazao karakter ozbiljan i pun istinske vrijednosti. Unatoč nujnomu liku, osjećala se u njoj čvrstoća, pa i odlučnost. Odjevena je bila izvanredno skromno, u nečem tamnom, sasvim kao starica, ali kretnje njezine, razgovor, sve manire, odavale su žensku koja je znala i bolje društvo.

Varvara je Ardalionovna bila djevojka od koje dvadeset i tri godine, srednjega stasa, prilično mršava, s licem koje baš nije jako lijepo, ali je u njemu tajna da se sviđa bez krasote i strasno privlači. Jako je nalikovala na majku, pa i odjevena je bila gotovo ista kao mati, jer nikako nije marila da se gizda. Pogled njezinih sivih očiju znao je gdjekad biti jako veseo i ugodan, ali je najčešće bio ozbiljan i zamišljen, kadšto i odviše, osobito u posljednje vrijeme. Čvrstoća se i odlučnost vidjela i na njezinu licu, ali se osjećalo da bi ta čvrstoća mogla biti još energičnija i poduzetnija nego u matere. Varvara je Ardalionovna bila prilično žestoka i bratac joj se ponekad i pobojavao te žestine. Pobojavao se i gost, koji sada sjedi kod njih, Ivan Petrovič Pticin. Bio je to prilično mlad čovjek, ispod trideset godina, skromno no lijepo odjeven, ugodnih manira, ali nekako preozbiljnih. Tamnoplava bradica označavala je čovjeka koji nije državni službenik. Znao je razgovarati umno i ugodno, ali je još češće bio šutljiv. Uopće je bio ugodna dojma. Očito nije bio ravnodušan prema Varvari Ardalionovnoj i nije krio svoja čuvstva. Varvara je Ardalionovna općila s njim prijateljski, ali je još zatezala odgovoriti na neka pitanja, pa i nije ih marila; no Pticin nije još ni izdaleka bio klonuo. Nina mu je Aleksandrovna bila ugodna, a u posljednje se vrijeme počela čak i mnogo uzdati u njega. Znalo se uostalom da se on specijalno bavi stjecanjem novca, izdajući ih na brz porast uz manje-više sigurne zaloge. S Ganjom je bio u izvanrednom prijateljstvu.