Prvi dio - X

91 1 0
                                    

U predsoblju odjednom nastade neobična buka iz grada; iz gostinske sobe činilo se da je izvana ušlo nekoliko ljudi i sve još dalje ulaze. Nekoliko je glasova govorilo u isti mah; govorili su i uzvikivali i na stubama prema kojima se vrata iz predsoblja nisu zatvarala, kako se moglo čuti. Posjet je bio iznimno neobičan. Svi su se zgledali; Ganja poleti u veliku sobu, ali i u veliku je sobu ušlo već nekoliko ljudi.

– A, evo njega, Jude! – poviče glas poznat knezu. – Zdravo, Ganjka, nitkove!

– On je, on glavom! – potvrdi drugi glas.

Knez nije mogao sumnjati; jedan je glas bio Rogožinov, a drugi Lebedevljev.

Ganja je kao gromom ošinut stajao na pragu gostinske sobe, šuteći gledao i nije priječio da u veliku sobu uđe, za Parfenom Rogožinom, jedan za drugim, desetak ili dvanaestak ljudi. Družba je bila izvanredno raznolika i nije se odlikovala samo raznolikošću, nego i nezgrapnošću. Neki su ulazili takvi kakvi su bili na ulici, u kabanicama i bundama. Ali sasvim pijanih nije bilo; ipak kao da su svi bili pošteno nakresani. Svi su oni, činilo se, trebali jedan drugoga da uđu; ni u koga samoga ne bi bilo smjelosti, ali jedan kao da je gurao drugoga. I sam je Rogožin na čelu rulje stupao oprezno, a u njega je bila neka namjera, i kao da je bio mračno i razdraženo zabrinut. Ostali su pak sačinjavali samo zbor ili, pravije da se kaže, pomoćnu četu. Osim Lebedeva, bio je tu i kuštravi Zaljožev, koji je u predsoblju zbacio svoju bundu te ušao neprisiljeno i gizdelinski, i dva-tri gospodina, slična njemu, očito trgovčići; nekakav u napol vojničkoj kabanici; neki mali i neobično debeli gospodin koji se neprestano smijao; neki gorostasni gospodin od dvanaestak vršaka, također neobično debeo, neobično mrk i šutljiv, očito čovjek koji se silno uzda u svoje šake. Bio je tu jedan medicinar; bio je i vrckav Poljačić. Sa stuba su zavirivale u predsoblje neke dvije dame, ali se nisu mogle nakaniti ući; Kolja im zalupio vrata pred nosom i zasunuo zasunku.

– Zdravo, Ganjka, nitkove! Što je, nisi se nadao Parfenu Rogožinu? – ponovi Rogožin kad je došao do gostinske sobe i stao na vratima sučelice Ganji.

No u taj čas spazi on odjednom u gostinskoj sobi, baš sučelice sebi, Nastasju Filipovnu. Nije očito ni sanjao da će nju sresti ovdje, jer njezina ga se pojava neobično dojmila; tako je problijedio da su mu čak pomodrile usne.

– Dakle, istina je! – izgovori tiho i kao sam sebi, sasvim zbunjena lica. – Kraj!... No... Odgovarat ćeš ti meni, dakle, sada! – zaškrguće iznenada, u bijesnoj pakosti gledajući Ganju. – No... ah!...

Sve se zadihao te je teško izgovarao riječi. Makinalno se kretao u gostinsku sobu, ali kad je prekoračio prag, opazi odjednom Ninu Aleksandrovnu i Varju, zastane i nešto se zbuni, unatoč svojoj uzbuđenosti. Za njim uđe Lebedev, koji se kao sjena nije micao od njega i već je bio jako pijan, onda student, šakati gospodin, Zaljožev, koji se klanjao i desno i lijevo, a na koncu se protiskivao mali debeljko. Nazočnost dama sve ih je još nešto suzdržavala i očito im jako smetala, dakako samo do početka, do prvoga povoda da zaviknu i započnu... Onda ne bi više smetale nikakve dame.

– Što? I ti si tu, kneže? – progovori Rogožin rastreseno, nešto u čudu zbog susreta s knezom. – Sve u gamašnama, e-eh! – uzdahne, pošto je već zaboravio na kneza, te opet baci pogled na Nastasju Filipovnu, sve se mičući kao da ga privlači magnet. I Nastasja je Filipovna s nespokojnom radoznalošću gledala goste.

Ganja se naposljetku snašao.

– No molim vas, što to napokon znači? – progovori glasno nakon što je oštro pogledao te nakon što su ušli, obraćajući se najviše k Rogožinu. – Valjda vi, gospodo, niste ušli u konjušnicu; ovdje su moja majka i sestra.

– Vidimo da su majka i sestra – procijedi kroz zube Rogožin.

– To se i vidi da su majka i sestra – potvrdi Lebedev, da se iskaže.

Fjodor Mihajlovič  Dostojevski: IdiotOpowieści tętniące życiem. Odkryj je teraz