Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Drugi dio - XI

Jepančini se tek preksutradan prestali srditi. Knez je doduše po običaju okrivio sebe za štošta i iskreno je očekivao kaznu, no ipak je isprva bio u sebi sasvim uvjeren da se Lizaveta Prokofjevna nije mogla ozbiljno rasrditi na njega, nego se više rasrdila na sebe samu. Zato ga je ovako dugo neprijateljstvo bacilo preksutradan u najzlovoljniju nepriliku. Na nepriliku su mu bile i druge okolnosti, ali najviše jedna od njih. Za sva ta tri dana rasla je ona progresivno u kneževoj sumnjičavosti. (A knez je od nedavna vremena krivio sebe za dvije krajnosti: za neobičnu »besmislenu i dosadnu« povjerljivost i u isti mah za »mračnu i podlu« sumnjičavost.) Jednom riječju, potkraj preksutrašnjega dana u njegovoj se pameti razrasla do strahotnih i zagonetnih razmjera ona zgoda s ekscentričnom damom koja je iz svoje kočije govorila s Jevgenijem Pavlovičem. Suština te zagonetke, uz ostalo, sastojala se knezu u tužnom pitanju: je li on baš kriv i toj novoj »grozomornosti« ili samo... Ali nije izgovarao tko još. Što se pak tiče slova N. F. B., to je po njegovu sudu bila samo nevina vragolija, najdjetinjskija vragolija, tako da bi bila sramota, a u nekom pogledu gotovo i nepošteno, kad bi se išta zamišljao o tom.

Uostalom, odmah sutradan nakon nezgrapne »večeri«, gdje je on bio takav glavni razlog neredima, razveselio je kneza prije podne posjet kneza Ščerbackog i Adelaide: »svratili su uglavnom zato da se raspitaju za njegovo zdravlje«, svratili su sa šetnje udvoje. Adelaida je upravo bila opazila u parku jedno drvo, divno staro drvo, granato, dugih iskrivljenih grana, sasvim lisnato, s dupljom i pukotinom; odlučila ga je svakako naslikati! O tom je gotovo jedino govorila za onih pola sata svojega posjeta. Knez Ščerbacki bio je po običaju ljubazan i mio, zapitkivao kneza za prošlost, sjećao se pojedinosti iz doba prvog im poznanstva, tako da se gotovo nije ni spomenulo ono jučerašnje. Naposljetku nije ustrajala Adelaida, nego se osmjehnula i priznala da su svratili inkognito; ali tim su se i svršila priznanja, premda se po tom inkognitu moglo već razabrati da su roditelji, to jest, što je najvažnije Lizaveta Prokofjevna, u nekoj osobitoj zlovolji.

Ali ni o njoj, ni o Aglaji, pa ni o Ivanu Fjodoroviču nisu Adelaida i knez Ščerbacki izgovorili za svoga posjeta ni jednu jedinu riječ. Kad su opet krenuli u šetnju, nisu kneza pozvali sa sobom. A o tom da bi ga pozvali svojoj kući – nije bilo niti aluzije; u vezi s tim Adelaidi se izmaklo čak i jedno vrlo značajno priznanje; pripovijedala je o jednom svojem akvarelu i odjednom mu ga je jako poželjela pokazati. »Kako bismo to učinili što prije? Počekajte! Ili ću vam ga danas poslati po Kolji, ako svrati k nama, ili ću vam ga sutra ponijeti sama kad pođem s knezom u šetnju«, završi ona najzad svoju nedoumicu, sva radosna što joj je pošlo za rukom riješiti svoju zadaću ovako vješto i zgodno za sve.

Naposljetku, kad su se gotovo već oprostili, kao da se knez Ščerbacki sjetio odjednom:

– Ah, da – zapita on – ne znate barem vi, mili Lave Nikolajeviču, tko je bila ona osoba što je jučer vikala iz kočije Jevgeniju Pavliču?

– To je bila Nastasja Filipovna – reče knez. – Zar vi još niste doznali da je to ona? A s njom ne znam tko je bio.

– Znam, čuo sam! – prihvati knez Ščerbacki.

– No što je značio taj dovik? To je meni, priznajem, zagonetka... meni i drugima.

Knez je Ščerbacki govorio s izvanrednim i očitim čuđenjem.

– Govorila je o nekim mjenicama Jevgenija Pavloviča – odgovori knez sasvim otvoreno – koje su od nekoga lihvara dospjele Rogožinu, po njezinoj molbi, i da će Rogožin počekati Jevgenija Pavloviča.

– Čuo sam, čuo, dragi moj kneže, ali to nije moglo biti! Nije moglo biti nikakvih mjenica u Jevgenija Pavloviča! Uz takav imetak... Istina, nekad mu se događalo, od lakomislenosti, pa i ja sam ga izbavljao... No da on uz ovoliki imetak daje lihvaru mjenice i da je u brizi za njih – to ne može biti. I ne može se on tikati i biti u takvim prijateljskim prilikama s Nastasjom Filipovnom – u tom i jest glavna zagonetka. On se kune da ne razumije ništa i ja mu potpuno vjerujem. Ali stvar je u tom, mili kneže, htjedoh zapitati vas, ne znate li vi štogod? To jest, nije li kakvim čudom dopro glas barem do vas?