Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Četvrti dio - VIII

I knezu je to jutro započelo pod dojmom teških slutnja; mogle su se objasniti njegovim bolesnim stanjem, ali je bio nekako suviše nejasno nujan i to ga je mučilo gore od svega. Pred njim su bile doduše jasne, teške, bolne činjenice, no tuga mu je zalazila dalje od svega čega se sjećao i što je smišljao; razumijevao je da se ne može umiriti sâm samcat. Malo se pomalo ukorijenila u njemu nada da će mu se još danas dogoditi nešto osobito i konačno. Nastup koji mu se dogodio sinoć bio je lak; osim hipohondrije, neke težine u glavi i boli u udovima, nije osjećao nikakvu drugu nelagodnost. Glava mu je radila prilično točno, premda mu je duša bila bolesna. Ustao je pokasno i odmah se jasno sjetio sinoćnje večeri; sjetio se i toga, premda mu nije bilo sasvim jasno, kako su ga pola sata nakon nastupa doveli kući. Doznao je da je već dolazio od Jepančinih sluga i pitao za njegovo zdravlje. U jedanaest i pol došao drugi; to mu je godilo. Vjera Lebedeva došla ga je među prvima posjetiti i poslužiti. U prvi čas, kad ga je ugledala, zaplakala je odjednom, ali kad ju je knez odmah umirio, udarila je u smijeh. Nekako ga je odjedanput prenerazilo silno žaljenje te djevojčice, pa joj zgrabio ruku i poljubio je. Vjera se zažarila.

– Ah, što vi to, što vi to! – uzviknula je uplašena i brzo mu istrgla ruku.

Ubrzo je otišla u nekoj čudnoj smetnji. Dotle je uz drugo ispripovijedala da je njen otac jutros, čim je svanulo, otrčao k »pokojniku«, kako je nazivao generala, da dozna nije li umro noćas, pa je čuo, kažu mu, zacijelo će umrijeti skoro. U dvanaest je sati došao kući i knezu i sâm Lebedev, ali zapravo »na časak, da zapita za dragocjeno zdravlje« i tako dalje, a osim toga da zaviri u »ormarić«. Samo je stenjao i hukao i knez ga otpravio brzo, ali ga je on ipak barem pokušao ispitati o jučerašnjem nastupu premda se vidjelo da već potanko zna. Nakon njega svratio je Kolja, također na časak; taj se zaista žurio i bio u silnom, mračnom nemiru. Najprije je ravno i odlučno zaiskao od kneza da mu razjasni sve što od njega kriju, i izlanuo se da je još jučer doznao gotovo sve. Bio je silno i duboko potresen.

Sa svom sućuti što ju je mogao smoći, knez mu ispripovijeda cijelu stvar, ponovi sasvim točno sve činjenice i prenerazi bijednoga dječaka kao da ga je ošinuo gromom. Nije on mogao ni riječ izreći, nego je šuteći zaplakao. Knez osjeti da je to bio jedan od onih dojmova, što ostaju zauvijek, sačinjavaju na sve vijeke prijelom u mladićevu životu. Brže mu priopći što sudi o stvari, i nadoveže da prema njegovu sudu starac umire najviše od straha koji mu je ostao u srcu nakon prijestupa, a za to nije svatko sposoban. Kolji zablistale oči kad je slušao kneza.

– Nevaljalci su Ganjka i Varja, i Pticin! Neću se s njima svađati, ali nama se od ovoga časa razilaze putovi! Ah, kneže, od jučerašnjega sam dana osjetio jako mnogo novoga; to je meni nauka! I majka je, sudim, sada upravo na mojoj brizi; ona je, doduše, zbrinuta kod Varje, ali sve to ne valja...

Sjeti se da ga čekaju te skoči, ubrzo zapita kneza za zdravlje, sasluša odgovor i nadoveže odmah naglo:

– Nema li i čega drugoga? Čuo sam, jučer... (ja uostalom nemam prava), ali ako vam ikad u čemu bilo ustreba vjeran sluga, evo ga pred vama. Čini mi se, mi obojica nismo sasvim sretni, zar nije istina? No... ja ne ispitujem, ne ispitujem...

On ode, a knez se još jače zamisli: svi proriču nesreće, svi su već stvorili zaključke, svi gledaju kao da znaju nešto što on ne zna; Lebedev ispituje, Kolja ravno nešto određeno nagoviješta, a Vjera plače. Naposljetku mahne rukom: »prokleta bolesna sumnjičavost«, pomisli. Lice mu se razvedri kad je u dva sata ugledao Jepančine koji su došli da ga posjete »na časak«. Bili su zaista svratili na časak. Lizaveta Prokofjevna, kad je ustala od doručka, izjavi da će svi odmah u šetnju i svi zajedno. Obznana je bila izdana u obliku naloga, odrješito, suho, bez objašnjavanja. Pođoše svi, to jest mati, gospođice, knez Ščerbacki. Lizaveta Prokofjevna krene ravno na suprotnu stranu od one kamo je kretala svaki dan. Svi su shvatili što je, i svi su šutjeli, jer su se bojali da ne rasrde mamu, a ona, kao da se sakriva od prigovaranja i uzvraćanja, išla je ispred sviju i nije se obazirala. Naposljetku primijeti Adelaida da u šetnji ne treba tako trčati i da ne mogu stići mamu.