Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Drugi dio - XII

Bilo je sedam sati poslije podne; knez se spremao otići u park.

Odjednom mu Lizaveta Prokofjevna sama došla na terasu.

– Prvo, da se nisi usudio niti misliti – započe ona – da sam te došla moliti za oprost. Besmislica! Ti si kriv, strašno kriv.

Knez je šutio.

– Jesi li kriv ili nisi?

– Toliko koliko i vi. Uostalom, ni ja, ni vi, ni oboje zajedno nismo ništa skrivili namjerno. Prekjučer sam smatrao sebe krivim, ali sam sada rasudio da nije tako.

– Ti dakle ovako! No, dobro; slušaj dakle i sjedni, jer ja ne kanim stajati.

Sjeli su oboje.

– Drugo, ni riječi o zlobnim dječacima! Posjedjet ću s tobom i razgovorit ću se deset minuta; došla sam k tebi da se obavijestim (a ti si mislio bogzna što?), i ako ti i jednu riječ pisneš o drskim dječacima, ustajem i odlazim i sasvim prekidam s tobom.

– Dobro – odgovori knez.

– Dopusti da te zapitam: jesi li ti prije dva ili dva i pol mjeseca, oko Uskrsa, izvolio poslati Aglaji pismo?

– Pa-a... jesam.

– S kakvom svrhom? Što je bilo u pismu? Pokaži pismo!

Lizaveti su Prokofjevnoj plamtjele oči, gotovo je drhtala od nestrpljivosti.

– Nemam ja pismo – začudi se i pokunji se knez strahovito – ako ga ima i ako je čitavo, onda je u Aglaje Ivanovne.

– Ne ševrdaj! Što si pisao?

– Ne ševrdam i ničega se ne bojim. Ne vidim nikakva razloga zašto ne bih pisao...

– Šuti! Kasnije ćeš govoriti. Što je bilo u pismu? Zašto si se zacrvenio?

Knez razmisli.

– Ne znam vaših misli, Lizaveta Prokofjevna. Vidim samo da vam se to pismo ne mili nikako. Priznajte i sami, ja bih mogao uskratiti vam odgovor na to pitanje; no da bih vam pokazao kako se ne bojim zbog pisma i ne žalim što sam ga pisao, i nipošto se ne crvenim zbog njega (knez se zacrvenio gotovo još dvostruko), reći ću vam to pismo, jer mi se čini da ga znam naizust.

Kad je to izrekao, uze kazivati pismo gotovo riječ po riječ kako je bilo.

– To je trabunjanje! A što bi po tvojem sudu značila ta besmislica? – oštro ga zapita Lizaveta Prokofjevna, pošto je s neobičnom pažnjom saslušala pismo.

– I sam ne znam sasvim; znam da je moje čuvstvo bilo iskreno. Ondje su mi se događali trenuci potpuna života i izvanrednih nada.

– Kakvih nada?

– Teško je objasniti, samo nije onih nada o kojima vi možda sada mislite. Nada... no, jednom riječju, nada o budućnosti, i radosti što ja možda nisam ondje tuđinac, nisam stranac. Odjednom mi je silno omiljelo u zavičaju. Jednog sunčanog jutra prihvatio sam pero i napisao joj pismo; zašto njoj – ne znam. Ta gdjekada želiš imati uza se prijatelja; očito sam i ja poželio prijatelja... – dometne knez nakon šutnje.

– Jesi li ti zaljubljen?

– N-nisam. Ja... ja sam joj pisao kao sestri; i potpisao sam se bratom.

– Hm! namjerno; razumijem.

– Jako mi je teško odgovarati vam na pitanja, Lizaveta Prokofjevna.

– Znam da ti je teško, ali mene se ne tiče što je tebi teško. Slušaj, odgovaraj mi istinu, kao pred Bogom: lažeš li ti meni ili ne lažeš?