Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Četvrti dio - IV

Rok je bio urečen u dvanaest sati, no knez je sasvim iznenada zakasnio. Kad se vraćao kući, zatekao je generala gdje ga očekuje. Na prvi je pogled opazio da je zlovoljan, a možda baš zato što je morao čekati. Knez se ispriča i brže sjedne, ali nekako začudo plaho, kao da mu je gost od porculana i on se svaki čas boji da ga ne bi razbio. Prije nije nikad bio snebljiv s generalom, pa mu nije ni na pamet padala neprilika. Ubrzo razabra knez da je to sasvim drugačiji čovjek nego jučer: umjesto smetnje i rastresenosti izvirivala je neka neobična suzdržanost; moglo se zaključiti da je to čovjek koji se napokon odlučio na nešto. No spokoj je bio više vanjski nego zbiljski. Svakako je gost bio otmjen i neusiljen, premda i s nekom suzdržanom dostojanstvenošću; isprva se vladao prema knezu čak i kao malo milostivo – baš onako kako znaju ponekad biti otmjeno neusiljeni neki ponosni ljudi kad budu nepravo uvrijeđeni. Govorio je ljubazno, ali i s nekom sjetom u izgovoru.

– Vaša knjiga, koju sam onomad uzajmio od vas – mahne on glavom na knjigu koju je donio te je ležala na stolu. – Hvala vam.

– Ah, da; jeste li pročitali taj članak, generale? Kako vam se svidio? Zanimljiv je? – razveselio se knez što može što prije započeti sporedniji razgovor.

– Zanimljivo je, hajde de, ali je grubo i, dakako, besmisleno. Možda je i laž na svakom koraku.

General je govorio odrješito, pa i malo otezao riječi.

– Ah, to vam je prostodušna pripovijest; pripovijest starog vojnika očevica o boravku Francuza u Moskvi; neke su stvari divne. Osim toga su svi takvi zapisi očevidaca dragocjeni, bilo tko bio očevidac. Zar nije istina?

– Da sam urednik, ne bih bio to tiskao; što se pak tiče općenito zapisa očevidaca, prije će ljudi povjerovati priprostomu lažljivcu koji je šaljivac, nego čovjeku dostojnom i zaslužnom. Znam ja neke zapise o dvanaestoj godini koji su... Odlučio sam, kneže, otići iz te kuće – iz kuće gospodina Lebedeva.

General pogleda kneza važnim pogledom.

– Vi imate svoj stan, u Pavlovsku, kod... kod vaše kćeri... – izgovori knez, ne znajući što bi rekao. Sjetio se da je general i došao zbog savjeta u iznimnom poslu o kojemu mu ovisi sudbina.

– Kod svoje žene; drugim riječima, svoj stan i u kući moje kćeri.

– Oprostite, ja...

– Iz Lebedevljeve kuće odlazim zato, mili kneže, jer sam prekinuo s tim čovjekom; prekinuo sam sinoć, a kajem se što nisam i prije. Ja iziskujem poštovanje, kneže, i želim ga zadobivati i od onih kojima poklanjam, što se kaže, srce svoje. Kneže, ja često poklanjam svoje srce i gotovo svagda budem prevaren. Taj čovjek nije dostojan moga poklona.

– U njemu ima mnogo neurednosti – primijeti knez suzdržano – i neke crte... ali u tome se svemu primjećuje srce, lukava, a katkad i dosjetljiva pamet.

Finoća izražaja i smjeran ton očito su polaskali generalu, premda je sve još pogledavao katkada s nenadanom nepovjerljivošću. No knežev je ton bio tako prirodan i iskren da nije mogao sumnjati.

– Da, u njega ima i dobrih osobina – prihvati general – to sam ja prvi objavio kad sam tomu stvoru gotovo poklonio svoje prijateljstvo. Ta ne treba meni njegova kuća i njegova gostoljubivost, kad imam svoju vlastitu obitelj. Ne pravdam ja svoje opačine; ja sam nesuzdržan; pio sam s njime vino, a sada to možda oplakujem. Ali nisam se valjda jedino zbog pića (oprostite, kneže, grubost iskrenosti u razdraženoga čovjeka), nisam se jedino zbog pića združio s njim! Mene su baš zadobile osobine, kako vi kažete. No sve do neke granice, pa i osobine; a ako je on drzak te odjedanput u oči tvrdi da je dvanaeste godine, još dok je bio dijete, kao mališan, izgubio lijevu nogu i pokopao je na Vaganjkovskom groblju u Moskvi, to već prelazi granicu, javlja se nepoštovanje, iskazuje se bezobraznost...