Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Treći dio - I

Vazda se tuže da kod nas nema praktičnih ljudi; da, na primjer, političkih ljudi ima mnogo, generala također mnogo; raznih upravitelja koliko god ustreba, odmah se može naći kakvih želiš – ali nema praktičnih ljudi. Svi se barem tuže da ih nema. Kažu čak i to da na nekim željeznicama nema ni valjanih službenika; u pokojem opet parobrodarskom društvu kažu da se ne može uvesti bar koliko-toliko snošljiva administracija. Sad čuješ da su se na nekoj tek otvorenoj željezničkoj pruzi sudarili vagoni ili se most provalio pod njima; sad pišu da je vlak gotovo prezimio usred snježne poljane: otputovali na nekoliko sati, a prestajali u snijegu pet dana. Sad pripovijedaju da mnoge tisuće pudova robe gnjiju na istome mjestu po dva i po tri mjeseca i čekaju da budu otpremljene. A sad pričaju (uostalom, to se i ne vjeruje), jedan administrator, to jest neki pazitelj, nekoga je trgovačkoga pomoćnika koji je navaljivao da roba bude otpremljena umjesto otpremnice administrirao po zubima i još protumačio svoj administrativni postupak time da se »malko naljutio«. Ima, čini se, u državnoj službi toliko područja da je strašno i pomisliti; svi su služili, svi služe, svi kane služiti – kako se, dakle, ne bi mogla, čini se, iz takvog materijala sastaviti neka pristojna društvena, parobrodarska administracija?

Na to odgovaraju katkad iznimno prostim odgovorom – toliko prostim da čak i ne vjeruju tome objašnjenju. Istina je, kažu, svi su kod nas služili ili služe i već dvjesto godina oteže se to po najljepšem njemačkom uzorku, od šukundjedova do praunuka, ali ljudi koji služe baš i jesu najnepraktičniji, i dotjeralo je dotle da su još nedavno i sami službenici držali apstraktnost i nedostatak praktičnoga znanja gotovo za najveće vrline preporuku. Uostalom, suvišno je što smo zapodjenuli govor o službenicima, htjeli smo zapravo govoriti o praktičnim ljudima. Tu i nema sumnje da se plahost i najpotpuniji nedostatak vlastite inicijative uvijek smatrao u nas glavnim i najboljim znakom praktična čovjeka – smatra se čak i sada. Ali čemu da krivimo sebe – ako se to mišljenje drži samo za okrivljivanje? Nedostatak originalnosti svagdje se, po cijelom svijetu, od pamtivijeka držao uvijek za svojstvo i za najbolju preporuku valjana, poslovna i praktična čovjeka, i barem dvadeset i devet od sto ljudi (barem toliko) uvijek je mislilo ovako, i možda je samo jedna stotina uvijek sudila i svuda drugačije.

Izumitelji i geniji gotovo su uvijek na početku svojega rada (a vrlo često i na kraju) bili držani u društvu jedino za glupane – to je već najobičnija primjedba, predobro poznata svima. Ako su, na primjer, tečajem desetaka godina svi vukli svoje novce u banku i navukli onamo milijarde po četiri postotka, onda se razumije: kad je nestalo založne banke i svi ostali uz svoju vlastitu inicijativu, već je dio tih milijuna morao svakako propasti u akcionarskoj groznici i u sljeparskim rukama – to je iziskivala čak i pristojnost i moral. Baš moral; ako su moralna plahost i pristojni nedostatak originalnosti bili u nas dosad, prema općem uvjerenju, neizbrisivo svojstvo valjana i čestita čovjeka, to bi već odviše bilo nevaljalo, pa i nepristojno, kad bismo se odjedanput tako temeljito promijenili. Koja se, na primjer, majka, ako nježno ljubi svoje dijete, neće uplašiti i razboljeti od straha ako joj sin ili kći tek imalo iskoči iz kolotečine. »Ne, bolje je neka bude sretan i proživi u blagostanju i bez originalnosti«, misli svaka majka, ljuljajući svoje dijete. A naše dadilje, kad ljuljaju djecu, od pamtivijeka tepaju i pjevuckaju: »U zlatu ćeš hodati, general ćeš biti ti!« U naših je dadilja, dakle, generalski čin bio smatran vrhuncem ruske sreće, pa je bio najpopularniji narodni ideal pokojnoga, prekrasnoga blaženstva. I zaista: tko kod nas nije mogao, kad sa srednjim uspjehom svrši ispit i odsluži trideset i pet godina, postati na kraju general i zgrnuti u založnoj banci neku svotu? Na taj je način Rus gotovo bez ikakva napora postizao naposljetku zvanje valjana i praktična čovjeka. Ne postati general mogao je zapravo kod nas jedino originalan čovjek, drugim riječima: nemiran. Možda tu postoji i neki nesporazum; ali ako se općenito govori, to je, čini se, istina, i naše je društvo imalo sasvim pravo kad je utvrđivalo svoj ideal praktičnog čovjeka. No ipak smo se upustili u nepotrebno brbljanje, a htjeli smo zapravo za objašnjenje reći nekoliko riječi o poznatoj nam obitelji Jepančinih. Ti su ljudi, ili barem oni obiteljski članovi koji su najviše rasuđivali, neprestano bolovali od jedne gotovo zajedničke obiteljske karakteristike, upravo oprečne onim vrlinama o kojima smo raspravljali maloprije. Ako i nisu sasvim razumijevali tu činjenicu (jer ju je teško razumjeti), ipak su katkad sumnjali da u njihovoj obitelji sve biva nekako drugačije nego u svih drugih. U svih je glatko, u njih je hrapavo; svi se voze po pruzi – oni svaki čas iskaču iz kolotečine. Svi se svaki čas i moralno boje, a oni se ne boje. Istina, Lizaveta se Prokofjevna i odviše strašila, ali to ipak nije bila ona moralna plašljivost visokog društva za kojim su žalili. Uostalom, možda je usplahirena bila jedino Lizaveta Prokofjevna: gospođice su bile mlade – doduše vrlo oštroumna i ironična čeljad, ali general, ako se i trudio proniknuti u suštinu stvari i jest pronicao (no s nategom), u teškim je zgodama govorio jedino »hm!« i na kraju krajeva sasvim se uzdao u Lizavetu Prokofjevnu. Ona je, dakle, bila odgovorna. I nije se ta obitelj odlikovala, na primjer, kakvom vlastitom inicijativom ili iskakala iz kolotečine od svjesne želje za originalnošću, što bi bilo već sasvim nepristojno. O, nije! Nije zaista bilo ništa od toga, to jest, nije bilo nikakve svjesno određene svrhe, no ipak je kraj krajeva bio da je obitelj Jepančinih bila doduše vrlo čestita, a ipak nekako nije bila takva kakva općenito treba biti svaka čestita obitelj. U posljednje je vrijeme Lizaveta Prokofjevna stala za sve kriviti jedino sebe i svoj »nesretni« karakter te joj je od toga još i porasla muka. Svaki čas je krstila sebe »glupom, nepristojnom čudakinjom« i mučila se sumnjičavošću, neprestano se bunila, nije se znala izbaviti iz kakve najobičnije neprilike i svaki čas je preuveličavala svoje nedaće.