Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - XIII

Knez se jako usplahirio kad je ulazio, i skupljao je svu snagu da se ohrabri. »Najgore može biti«, mislio je »da me ne prime i da o meni pomisle štogod loše, ili da me možda i prime, ali mi se počnu smijati u oči... Eh, ne marim!« I zaista, to ga još nije jako plašilo, ali pitanje: »Što će tu učiniti i zašto ide?« – na to pitanje nije nikako nalazio odgovor koji bi ga umirivao. Sve i da može na bilo kakav način uhvatiti priliku reći Nastasji Filipovnoj: »Nemojte se udati za tog čovjeka i ne upropaštavajte sebe, on ne voli vas, nego voli vaš novac, sâm mi je govorio to, govorila mi je i Aglaja Jepančina, a ja sam vam došao to reći«, teško da bi i bilo zgodno u svakom pogledu. Prikazivalo se još jedno neriješeno pitanje, i toliko važno da se knez bojao i misliti o njemu, nije se čak usuđivao ni sebi dopustiti to pitanje, nije znao kako bi ga formulirao, nego se crvenio i drhtao čim bi pomislio na to. Ali naposljetku, unatoč svim tim brigama i sumnjama, ipak je ušao i zapitao za Nastasju Filipovnu.

Nastasja je Filipovna stanovala u stanu koji nije bio jako velik, ali je zato bio zaista divno uređen. Za tih pet godina petrogradskoga joj života bilo je jedno vrijeme, u početku, kad Afanasij Ivanovič naročito nije žalio novca za nju; onda se još nadao njezinoj ljubavi i mislio da će je osobito zamamiti udobnošću i raskoši, jer je znao kako se lako priučavaš na raskoš i kako ga se teško odučavaš kasnije kad ti se raskoš malo-pomalo pretvara već u prijeku potrebu. U toj je zgodi Tocki ostao vjeran starim dobrim tradicijama, nije ih nikako mijenjao, nego je beskrajno cijenio svoju nepobjedivu silu čuvstvenih utjecaja. Nastasja Filipovna nije odbijala raskoš, čak ga je i voljela, ali se nije nikako – i to se činilo iznimno čudnim – odavala raskoši, kao da uvijek može biti i bez nje; štoviše, nekoliko je puta uznastojala to i izjaviti, na nemilo čudo Tockomu. Uostalom, mnogo je bilo u Nastasji Filipovnoj čemu se nemilo (a kasnije i prezirno) čudio Afanasij Ivanovič. Da se i ne govori o nezgrapnoj vrsti ljudi koje je ponekad kupila oko sebe, dakle i voljela ih imati uza sebe, promaljale su se iz nje još neke sasvim neobične sklonosti: javljala se neka barbarska mješavina dvaju ukusa; sposobnost da se služi i zadovoljava takvim stvarima i sredstvima o kojima uredan i fino obrazovan čovjek ne bi smio, čini se, ni misliti da ih ima. I zaista, da je Nastasja Filipovna iskazala, na primjer, odjednom neku milu i pristalu neukost, na priliku, da seljanke ne mogu nositi batistanu rubeninu, kakvu ona nosi, time bi, čini se, Afanasij Ivanovič iznimno bio zadovoljan. Za tim je rezultatima išao prvi i cijeli odgoj Nastasje Filipovne po programu Tockoga, koji je jako razumijevao takve stvari; ali nažalost, rezultati su se javili čudni. Uza sve to, ipak je u Nastasji Filipovnoj bilo i ostalo nešto što je gdjekad iznenađivalo i samog Afanasija Ivanoviča neobičnom i zamamnom originalnošću, nekom snagom, te ga ponekad znalo osvajati čak i sada kad su već propali svi njegovi nekadašnji snovi s Nastasjom Filipovnom.

Kneza je dočekala djevojka (služinčad je u Nastasje Filipovne bila vazda ženska) i na čudo njegovo saslušala bez ikakve dvoumice njegovu molbu da ga prijavi. Ni njegove prljave čizme, ni šešir sa širokim obodom, ni ogrtač bez rukava, ni zbunjeni lik, sve je to nije ni najmanje uskolebalo. Skinula mu ogrtač, zamolila ga da pričeka u prijemnoj sobi i odmah se otputila najaviti ga.

Društvo što se skupilo kod Nastasje Filipovne sastojalo se od najobičnijih, svakidašnjih njezinih znanaca. Bilo je i prilično malobrojno, kad se uporedi s prijašnjim društvima na takve obljetnice. Bili su, prvo i glavno, Afanasij Ivanovič Tocki i Ivan Fjodorovič Jepančin; obojica su bila ljubazna, ali obojica u nekom pritajenom nemiru, jer su loše prikrivali kako očekuju obećanu izjavu o Ganji. Osim njih je, razumije se bio i Ganja – također jako mrk, jako zamišljen, pa i gotovo sasvim »neljubazan«, a stajao je najviše postrance, podalje, i šutio je. Nije se nakanio dovesti Varju, ali Nastasja mu Filipovna nije nju niti spominjala; no zato, čim se pozdravila s Ganjom, odmah mu je spomenula maloprijašnju njegovu scenu s knezom. General nije još bio čuo za nju i stao se zanimati. Onda Ganja suho, suzdržljivo, ali sasvim iskreno ispripovijeda sve što se dogodilo maločas te kako je već otišao knezu i zamolio ga za oproštenje. Pritom je vatreno iskazao svoje mišljenje da su kneza vrlo čudno i bogzna zašto nazvali »idiotom, ali on misli o njemu sasvim protivno, i taj je čovjek svakako i te kako pametan«. Nastasja je Filipovna slušala s velikim zanimanjem tu izjavu i radoznalo motrila Ganju, ali razgovor je odmah prešao na Rogožina, koji je tako silno sudjelovao u jutrošnjoj zgodi, te su se i za njega iznimno radoznalo stali zanimati Afanasij Ivanovič i Ivan Fjodorovič. Razabralo se da o Rogožinu može naročito izvijestiti Pticin, koji se do devet sati navečer natezao s njim zbog njegovih poslova. Rogožin se upinjao iz svih sila još danas dobaviti sto tisuća rubalja. »Istina je, bio je pijan«, primijeti pritom Pticin, »no kako god bilo teško, njemu će, čini se, nabaviti sto tisuća, samo ne znam hoće li nabaviti danas i hoće li nabaviti sve; a mnogi rade, Kinder, Trepalov, Biskup? Kamate daje kakve želiš, dakako sve u pijanstvu i u prvoj radosti«, završi Pticin. Sve su te vijesti primljene sa zanimanjem, donekle i mrkim; Nastasja je Filipovna šutjela, očito nije htjela išta reći; Ganja isto tako. General se Jepančin uzrujavao u sebi gotovo gore od svih: biser, što joj ga je donio još jutros, primila je ona s vrlo hladnom ljubaznošću, čak i s nekim osobitim smiješkom. Od svih je gostiju jedini Ferdiščenko bio vesele i blagdanske volje te je gdjekada na sav glas hihotao, ne zna se zbog čega, pa i to samo zato što je preuzeo lakrdijašku ulogu. Sam Afanasij Ivanovič, koji je bio na glasu kao fin i odličan pripovjedač, a prije je na tim večerima običavao voditi glavnu riječ u razgovoru, očito nije bio dobre volje, nego u nekoj zabuni, neobičnoj u njega. Drugi gosti, kojih uostalom nije bilo mnogo (jedan jadni starčić, pozvan tko bi znao zašto, neki nepoznati i jako mladi čovjek, koji je strašno bio u neprilici i za sve je vrijeme šutio, jedna žustra dama od četrdesetak godina, glumica i jedna iznimno krasna, iznimno lijepo odjevena i neobično nerazgovorljiva mlada dama) ne samo da nisu mogli osobito oživiti razgovor, nego gdjekad naprosto i nisu znali o čemu bi govorili.