Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - III

General Ivan Fjodorovič Jepančin stajao je nasred svojega kabineta i s neobičnom radoznalošću gledao kneza koji je ulazio. General je čak i koraknuo k njemu dva koraka. Knez pristupi i predstavi mu se.

– Čime dakle – odgovori general – mogu služiti?

– Neodgodiv posao nemam ja nikakav; svrha mi je naprosto bila upoznati se s vama. Ne bih želio uznemiravati vas jer ne znam ni kojega dana primate, ni kakve su vaše odredbe... Ali dolazim upravo iz vagona... doputovao sam iz Švicarske.

General se tek malo nasmiješi, ali zamisli se i zastane; zatim se opet zamisli, zažmiri, ogleda još jednom svoga gosta od glave do pete, pa mu brzo pokaže stolicu, sjedne i sâm nešto koso i okrene se u nestrpljivom očekivanju prema knezu. Ganja je stajao u kutu, uz pisaći stol, i listao papire.

– Za poznanstva imam uopće malo vremena – reče general – ali kako vi bez sumnje imate svoju svrhu, to...

– Ja sam i slutio – uteče mu knez u riječ – da ćete vi u mojem posjetu svakako razabrati neku naročitu svrhu. Ali tako mi Boga, osim časti da se upoznam, nemam nikakve osobne svrhe.

– I meni je dakako izvanredna čast, ali nisu sve same zabave, gdjekada, znate, ima i poslova... Pritom ne mogu sve dosad razabrati među nama ništa zajedničko... što bi se reklo, uzrok...

– Uzroka nema, ne može se poreći, a zajedničkoga je dakako malo. Jer ako sam ja knez Miškin, a i vaša je supruga našega plemena, to nije, razumije se, razlog. Ja to dobro razumijem. No ipak je meni sav povod u tome. Četiri godine i više nisam bio u Rusiji; a i kakav sam otišao: nisam gotovo ni bio pri sebi! Ni onda nisam ništa znao, a sada još manje. Treba mi dobrih ljudi; a imam i jedan posao, te ne znam kamo bih se djenuo. Još sam u Berlinu pomislio: »to su gotovo rođaci, započet ću od njih; možda ćemo pristajati jedno drugomu, oni meni, a ja njima – ako su dobri ljudi«. A ja sam čuo da ste vi dobri ljudi.

– Jako sam vam zahvalan – čudio se general. – Molim, gdje ste odsjeli?

– Nisam još nigdje odsjeo.

– Dakle ravno iz vagona k meni? I... s prtljagom?

– Ta sva je moja prtljaga zavežljajčić s rubljem, ništa više; ja ga obično nosim u ruci. Dospjet ću i navečer unajmiti sobu.

– Vi dakle ipak kanite unajmiti sobu?

– O, da, svakako.

– Sudeći po vašim riječima, bio sam pomislio da ste... došli ravno k meni.

– Moglo bi to biti, no jedino na vaš poziv. Ali ja ne bih tu ostao, priznajem, ni da me pozovete, ne zbog nečeg posebnog, nego tako... zbog karaktera.

– No, dobro je dakle što vas nisam pozvao i što vas ne pozivam. Dopustite još, kneže, da mahom objasnimo sve: kako smo se mi evo sada obavijestili razgovorom da o srodstvu među nama ne može biti ni riječi, premda bi meni, razumije se, jako laskalo, to dakle...

– To dakle: da ustanem i odem? – ustane knez, pa se i nekako veselo nasmije, premda se vidjelo da je u nezgodnim prilikama. – I eto, Boga mi, generale, ja doduše ne znam praktično ama baš ništa o ovdašnjim običajima, ni uopće kako ovdje ljudi žive, ali sam mislio da će se među nama svakako i dogoditi baš ovako kako se dogodilo sada. Što ćete, možda tako treba biti... A ni prije mi niste odgovorili na pismo... No, zbogom i oprostite što sam vas uznemirio.

Knežev je pogled bio u taj časak tako umiljat, a smiješak njegov tako bez ikakve sjenke ikojega pritajenog neugodnog čuvstva da je general naglo zastao i nekako pogledao svoga gosta drugačije; sva mu se promjena u pogledu svršila za jedan trenutak.