Danas je profesorica pričala da moramo biti svoji ljudi. Niste slika i prilika roditelja. Kad sam to čula, u meni je nešto navelo na razmišljanje. Svatko može biti tko hoće,ali rekla je da mi taražimo svoj put i sami smo ljudi na poseban način. Moramo znati uživati u životu,opustiti se i znati biti SRETNI. Kad sam to čula zadržala sam suzu u oku. Kao i što to sad radim. Raznježila sam se na te riječi. Što može biti ljepše od sreće. Biti svoj čovjek i ići svojim putem. Odrediti si cilj i to biti. Što može biti jednostavno? Došao je trenutak da zamislim što bi za nas otac napravio. Trenutak smo razmislili. Onda je na red došla mama. Zamislila sam da bi nas uvijek čuvali,brinuli se za nas. "Ali što god mi napravili da ne budemo ko i oni,to imamo od njih" rekla je profesorica. Sjetila sam se mame i znala da sam ko i ona. Sličim na nju,dobra sam,sve bih napravila za druge. Zatim je došla na red LJUBAV. "ŠTO JE POTREBNO ZA LJUBAV" pitala je profesorica. Više je to bilo retoričko pitanje. Ovim redom je krenula: Prvo je rekla da ide kemija,uglavnom ja mislim da sve ide od prijatelja profa zna sve najbolje. Odmah sam se sjetila...,rekla je da počinju svađe i nadmetanja ko je bolji. Kad sve to prođe dolazi zajednički život. A nakon toga rastava. Hahaha bilo mi je smiješno jer kako ljudi koji se vole mogu rastati. Došao je odgovor "Našla je drugoga ili on drugu". Da citiram "NAKON SVEGA TOGA DOLAZI ONO NAJDRAGOCJENIJE LJUBAV, ŠTO SAM IZGUBIO, KAKO SAM LUD ILI LUDA BILA". U svemu tome što je pričala je bila istina. Životna priča je ta koja nasumjerava je prava. ;)
Možda u dnu duše znam da će tako život ići. I možda će se takve stvari meni događati. Kako kažu: U PRIJATELJIMA VIDIM ONO NAJLJEPŠE,ISKRENOT. Kad se sve to posloži sve dođe na svoje kažu ljudi.Počet ću im vjerovati ;)
