Ja živim u prošlosti.
Krenem naprijed, ali moja prošlost je ta koja me ne pušta da se posvetim svojoj sadašnjosti i budućnosti do kraja.
Ja sam prošlost, a ona je budućnost. Moja jedina budućnost jer samo nju vidim u toj budućnosti.
Svi mi imamo snove i svi smo svjesni toga da nam se večina tih snova nikada neće ostvariti. Ja sanjam nju. Ali moj život me naučio da se ne nadam maštanju, jer sve što dođe.. tako i prođe.
Jebena prošlost.
A evo sad kad sam se vratio u stan nisam očekivao vidjeti predivnu plavušu u stanu pored. Nije je trebalo biti, trebala je biti kod onog maminog sinčića. Iako mi nije bilo drago zbog toga, tamo je trebala biti na sigurnom.
A sad se vratila nazad? U najgore moguće vrijeme.
Jedino ako...
Odmahnem glavom jer znam da je to loša ideja. Znam da joj se ne bi trebao približavati dok ne riješim svoj glavni problem. Dok moj problem ne bude u zatvoru, daleko od mojih očiju.
Ali kad je ovako blizu, a ja je želim toliko jako da ne znam kako disati bez nje. Ta prokleta želja za njom je tu u meni, a ja je ne mogu kontrolirati. Ne mogu sebe kontolirati u njenoj blizini znajući da je tako blizu.
Prokleto znam da nije dobra ideja opet joj se približiti, ali željan sam riskirati sve. Već je prošlo pola sata kako sam je vidio, a ja i dalje nervozno hodam po stanu i mozgam.
Razmišljam kako da joj se približim..opet..i opet.
Gotovo svaki put se iznova vraćam istim problemima.
Buka u stanu pored me trgne iz razmišljanja. Istog trenutka osjetim strah u sebi.. za nju. Da li bi trebao otići provjeriti samo da li je ona dobro. Kad čujem još jednom kako se nešto razbija poletim prema balkonu u namjeri da ga preskočim i dođem na njen.
Ali u zadnjem trenutku se predomislim i odlučim kao normalan čovjek otići na njena ulazna vrata. Nervozno pokucam jednom, ali kad čujem još jednom lupanje nečega pokucam još jače. Čujem korake, a zatim se vrata otvaraju. Barbara rašćupane kose samo u donjem rublju gleda u mene i smije mi se. Zbunjeno Odmahnem glavom i pokušavam se skoncetrirati na njene oči, a ne njeno tijelo.
Zar je ona to pijana?
"Čuo sam buku.." Pokušavam objasniti svoj dolazak, ali ona me ne posluša do kraja već me ostavlja na otvorenim vratima i odlazi. Nesigurno krenem za njom, a ono što vidim ispred sebe me šokira.
Brzo krenem prema njoj i podignem je s tla. Staklo je posvuda, a ona hoda bosa i nije ju nimalo briga. Prolazim kroz sve to staklu i ugledam praznu bocu vina na kuhinjskom šanku. Zar je to sve popila u samo pola sata?
Spustim je u sobu na njen krevet, a zatim pogledam njena stopala. Ugledam krv na njenoj desnoj peti.
"Ostani tu." Naredim joj na što podigne svoju ruku i solutira mi poput vojnika.
"Jasno!" Vikne i pokušava biti ozbiljna, ali na kraju se opet smije i baci na krevet.
U kupaonici pronađem pincetu, a zatim odem nazad k njoj. Ovaj put je ugledam na podu u sjedećem položaju. Između njenih nogu nalazi se bijela kutija sa slikama koju sam joj ostavilo kad sam je napustio. Vidim da osjeti moju prisutnost u sobi, ali ne podiže pogled prema meni.
"Osjećam se lijepo na slikama... posebno." Glas joj je hrapav.
"Ti i jesi posebna." Na moje riječi podigne pogled, pa se nasmije. Gotovo bezobrazno se smije dok me gleda.
"E to je jedno veliko debelo sranje." Baci fotografije prema meni i promatram kako slike lete u zraku i padaju. Sljedeća je kutija koja pada ispred mojih nogu, a zatim gledam nju kako ustaje i kreće prema meni.
"Imaš staklo u nozi, daj da ti ga izvadim." Pokazujem pincetu koju držim u svojoj ruci, ali ona to sve zanemari.
"Jebe mi se za to." Njeno psovanje me šokira. "Nemoj glumiti da se brineš. Dosta mi je tvog sranja." Ne iznenadim se kad me krene udarati po grudima. Puštam je da svoj bijes iskali na mene, svjestan sam toga da sam ih zaslužio. Svaki njen udarac za svaki njen bol za koji sam ja zaslužan.
"Šećeru.." Želim joj nešto reći, ali ne znam koje bi je riječi zadovoljile.
"Nee!" Viče na mene, ali sada me više ne udara. "Ne želim da me tako zoveš." Odmakne se od mene, a ja krenem za njom. Kad sjedne na krevet ja se spustim na koljena pred nju. U tišini uzmem njeno desno stopalo i pogledam ga, a ona mi dopusti. Komadić stakla viri iz njene nježne kože, uzmem pincetu i izvadim ga. Ona se lagano trzne, ali ništa ne govori.
Rukama prolazim po njenoj koži ne bi li našao još koji komadić. "Boli li te još negdje?" Podignem glavu prema njoj i uhvatim njen pogleda na sebi. Sada suze cure niz njene obraze.
Njena raspoloženja se prebrzo mjenjaju, a ja ne znam kako bi reagirao na sve njih.
Neko vrijeme se samo promatramo bez ikakvih riječi, a zatim mi ona uletava u zagrljaj. Moje ruke automatski ju prihvaćaju.
Kao da nije svjesna onoga što je napravila brzo se odmakne od mene i mog zagrljaja. Stoji tako u tišini bez ikakvih riječi, a zatim me pogleda. Promatra moje lice tim svojim plavim očima onako kako samo ona zna. Gleda u moje oči kao da može vidjeti moju crnu dušu.
"Zašto si otišao?" Trebao sam očekivati to pitanje i biti spreman na odgovor. Ali nisam. Kako da joj uopće objasnim?
"Zašto si se vratio?" Njena pitanja se nastavljaju. "Zašto mi slamaš srce iznova... i opet iznova. Svojom blizinom.. svojim dodirima." Teško progutam i čekam.
"Kad pomislim da ti je stalo... ili kad ti opet počnem vjerovati.." Zastane kao da ne zna što bi rekla, a zatim nastavi. "Ti opet odeš.. Evane, moje srce to više ne može podnijeti."
Podignem svoju ruku i pramen kose zataknem iza uha, a zatim pomilujem njen obraz. Udahnem njen miris kokosa u svoje nosnice. Sve je tako poznato kod nje.
"Nije mi bila namjera.." Započnem, ali me prekine.
"Bila ti je namjera povrijediti me. Sjeti se kad si mi potrgao haljinu u onoj ulici. Znao si što radiš onog trenutka kad si me gotovo silovao." Njene riječi zvuče tako grubo. Mrzim sebe zbog svega što sam joj napravio, ali i dalje ne odustajem od nje.
Zašto ne odem?
"Nije mi bila namjera povrijediti te.." Ponovim uvjeravajući i sebe i nju. "Ali ja.. jednostavno ne znam drugačije." Tražim riječi kojima bi joj mogao objasniti.
"Zbog tebe.. želim se promijeniti. Ti me činiš boljim čovjekom, da poželim biti bolji za tebe jer zaslužuješ najboljeg. Želim se maknuti od tebe, jer te ne želim povrijediti. Ali se uporno vraćam." Dok govorim, milujem joj obraz.
"Vraćam se jer sam sebićan i jer ne želim da budeš s drugime iako bi te to možda puno više usrećilo nego ja. Možda si mogla biti sretna s nekime tko bih te držao kao kap vode na dlanu, ali ja se.. evo uporno vraćam i ne dopuštam ti to. Ne želim da gledaš nekoga kao što upravo sada gledaš mene."
"Zbog tog tvog pogleda osjećam se kao da sam ja taj bolji čovjek, kao da sam ja taj koji je stvoren samo za tebe. Za tebe da budem bolji i da budem ja taj koji može biti sretan."
"Sretan zbog tebe. Voljen zbog tebe. Suđen tebi. "
Duboko udahnem i sam sebe iznenadim koliko sam iskren. Pogledam u njene predivne oči i ugledam suze, a zatim vidim osmijeh na njenom licu.
Shvaćam kako nisam trebao ovo napraviti i da još nije sigurna, ali ne mogu protiv sebe.
Ne mogu protiv svoje duše i srca, a ono želi nju.. želji nju i njenu blizinu.
Ne čekam više niti jedne sekunde i zagrlim je. Osjetim njene tople ruke oko sebe i smjesta je podignem i nosim prema krevetu. Stavim je na krevet i legnem pored nje, a ona stavi svoju glavu na moje rame. U tišini čujem naše disanje i ubrzano lupanje srca. Njeno dobro srce uz moje tamno, srce koje je ona ubrzala i učinila boljim.
Upravo ovo je ono što trebam.
Uz nju moj život je manje bolniji. A zbog nje bi trebao zaboraviti na prošlost.. riješiti se te proklete prošlosti.
Zbog nje ću imati bolju budućnost.. upravo onakvu kakvu sam priželjkivao, o kakvoj sam sanjao.
_______________