Nikada nisam mislio da je toliko teško držati se postrani od nekog koga voliš. Tek sada kad sam se stvarno odmaknuo od nje postao sam svjestan te opsesije da je ne puštam iz vidjela. Koliko god želim biti blizu nje, pa makar da je vidim s udaljenosti, ne mogu.
Volio bih prići njoj i zagrliti je, šaptati na uho koliko mi je stalo do nje. Ponašati se baš poput onih parova koje gledam na cesti oko sebe, ali ne mogu. Moj život je taj koji bi je uništio, moja djela iz prošlosti bi je uništila.
Ono što najviše želim, ne mogu. Ali zato je mogu zaštiti, tako što se udaljim od nje. Ako je pustim da živi, bez mene.
Prije dva tjedna:
"Nije li se to naš Evan zaljubio, što kažeš braco?" Okrenem se i ugledam Đanu i Dinu iza sebe. Nakon što sam otpratio Barbaru, vratio sam se pred svoj stan i tamo ugledao njih.
"Izgleda da jest. Nije li to pravo čudo." Čujem njegov rugajući glas od kojeg mi dođe slabo.
"Što sad hoćete? Mislio sam da sam jasan." Preko Đaninog lica prođe bijes, a zatim jurne prema meni.
"A ja sam mislila da smo mi bili jasni. Rekla sam ti što hoću, dragi Evane." Bijes kola mojim žilama i pokušavam se smiriti da je ne uradim nasred ulice.
"Ne možeš to dobiti, ništa od mene ne možeš dobiti." Okrenem se da odem, ali njegov glas me zaustavi.
"Bila bi stvarno šteta, zar ne?" Nisam siguran na što misli, pa se okrenem nazad prema njemu. Ovaj put niti malo skrivajući koliko sam bijesan.
"Što bi bilo šteta? Dosta mi je vaših igrica, recite mi konačno što želite!" Viknem nasred ulice i nije me briga hoće li me netko čuti.
"Tvoja draga lijepo izgleda, Evane. Što misliš da se malo poigramo s njom?" Njegova prijetnja me pretvorila u jebenu zvijer, te se on već u sljedećem trenutku našao na zidu, a moje ruke na njegovom vratu. U pozadini sam čuo njihov smijeh, ali sada me ništa nije moglo zaustaviti.
"Imamo prijedlog za tebe." Ovaj put Đana izgovori ozbiljnim glasom.
"Ne zanimaju me jebeni prijedlozi. Ne od vas dvoje."
"Napusti je." Opet čujem iritantni glas Đane.
"Ili što?" Svjestan sam da mi se njihov odgovor neće svidjeti, ali zbog nje...zbog nje bih učinio sve. Pa makar i to značilo da ja napustim. Sve da bude sigurna.
"Ili ćemo mi natjerati nju da ostavi tebe. Ali ne na lijep način."
Trgnem se iz svog razmišljanja. Razmišljanje o tom danu ne vodi nikamo. Svjestan sam da moram napraviti nešto po tome pitanju.
Ponekad kad razgovaram s Borisom želim ga pitati za nju. Ali nikad ne pitam jer se bojim njegovog odgovora. Koji odgovor bi me uopće zadovoljio... želim da je sretna i ne želim da čujem kako sam je slomio. Da li me čeka?
Nijedna žena ne bi bila luda da čeka.
Možda da sam joj ostavio obećanje da ću se vratiti zbog nje, ali nisam htio da se nada uzalud.
Trgne me zvuk mog mobitela i kad ugledam ime smjesta se javim.
"Mario, ima li kakvih novosti?"
"Ne možemo preko mobitela, dolazim za pola sata kod tebe." Tipično za njega bez ikakvog pozdrava samo prekine poziv.
Ne zamjeram mu jer sam već godinama navikao na ovakve razgovore.
Još kada sam upoznao Đanu sa svojih sedamnaest godina ništa nije bilo slučajno. Kad je moj stariji brat koji je jedini bio uz mene u svemu, bio ubijen ja sam bio taj koji je trebao uhvatiti njegove ubojice.
Mario je bio mladi policajac koji je imao plan. Postao sam njegov doušnik i trebao saznati sve tajne Đane i njenog brata. Ali tad sam bio mlad, njoj dosadan i nikada nije razgovarala sa mnom. Htio sam što je prije moguće saznati sve tajne da ne moram biti u njenom društvu. Kad sam nestrpljivo počeo ispitivati, došao je njen brat. A zatim su me silovali. Moji roditelji su me izbacili, a Mario je bio taj koji me odveo do Borisa i njegovih roditelja.
Ubili su mog brata, uništili su moj život. A sada kad sam mogao nastaviti dalje, opet pokušavaju isto. Zato sad ostavljam sve što imam, sve što volim i ovaj put ja uništavam njih. Bilo kako, na bilo koji način uništiti ću ih, bez obzira na posljedice.
Nervoza u meni čini da razbijem sve što vidim, ali u taj tren Mario ulazi u stan.
"Ništa." Izgovorio je čim je ušao. Bijesno gledam u njega i ne razumijem kako je to moguće.
"Nemoguće.. mora biti nešto!" Uzeo sam iz frižidera dva piva i jedno mu dodao.
"Evane, ništa. Niti jedna prijava na njih." Kad sam napustio Barbaru odlučio sam krenuti dalje i nisam planirao mijenjati svoju odluku. Ali kad sam Mariu ispričao što se sve dogodilo on je došao na ideju da ih sklonimo s puta, da im konačno damo ono što zaslužuju. Da im naplatimo sve što su do sada učinili.
Kad je moj brat bio ubijen, znalo se samo da su oni umiješani. Znalo se da se bave mutnim poslovima. U početku je to bila samo marihuana, a kasnije i teške droge, te oružje. Kad se i sama Đana pridružila, tu sam nastupio ja. Ali tada to nije uspjelo.
Godine su prošle i mislili smo da su barem do sada nakupili bilo kakvu prijavu koju možemo iskoristiti, ali nema apsolutno ništa. Znali smo sve, a nismo mogli ništa jer nije bilo niti jednog dokaza.
"I što ćemo sad? Imaš li ikakvu ideju?"
"Moramo ih uhvatiti na djelu." Pogledam ga upitno s nadom. S nadom da ih više maknem iz svog života, da mi ga prestanu uništavati.
"Kako?"
„Vraćamo se na isto." Mario je kratak na riječima, ali ja ga dovoljno poznajem da znam na što misli.
„Misliš da će upaliti?" Nisam siguran u njegov plan, ako nije upalio prije toliko godina. Zašto bi sada upalilo?
„Zato što će sada Đana trčati za tobom, a ne ti za njom."
Ne želim provesti niti minutu svojeg vremena u njenom društvu, ali svjestan sam toga da nam je ovo posljednja prilika da ispravim sve svoje greške i da konačno krenem dalje nakon svega.
„Kako ćemo to postići?" Mario me pogleda i po prvi put se nasmije.
„Dobiti će ponudu koju neće moći odbiti." Nadam se da nije ono što mislim. „Tebe."
Istina je da u zadnje vrijeme Đana želi ovog novog Evana koji je odrastao. Kojeg su uništili i koji više nikada neće biti isti. Uvjerena je da me još uvijek može imati.
***
Čujem taj odvratan smijeh od kojeg mi je mučno. Promatram je dok sjedim preko puta nje u njenom stanu.
"Čekaj da ponovim još jednom." Prestane se smijati, a oči joj bljesnu. "Ti želiš ući u naš posao?" Prekriži noge ispred sebe i namjerno podigne svoju kratku haljinu. Dok to promatram, ne osjetim ništa osim gađenja.
"Bojim se da te ne razumijem. Kakav posao?" Uzdahnem duboko i nastojim što bolje odigrati svoju ulogu koja je najvažnija.
"Draga, hajde da se ne lažemo. Nisam glup, a nisi ni ti. Zar ne?" Odmahne glavom i krene govoriti, ali je prekinem. Znam da to i želi. Želi dominaciju? To će i dobiti.
"Upropastila si mi vezu. To si i htjela?" Glumim da razmišljam o nečemu, a zatim joj priđem bliže. Njen miris me zapuhne, ali začepim nos i krenem govoriti.
"Možda je tako i najbolje." Ugledam na njenom licu zadovoljan osmijeh, ali svejedno budem oprezan sa sljedećom rečenicom.
„Uvijek smo se samo svađali." Prođem svojom rukom po njenom koljenu. „Treba mi nešto drugačije." Kad vidim njen pogled, shvatim da sam uspio. Gleda me kao da vidi Boga u meni i tad shvatim jednu stvar.
Ja sam se promijenio, a ona je ostala još uvijek ona ista glupača.
„Treba ti uzbuđenje." Đana oduševljeno pljesne rukama. „Naš posao je upravo to, kao i ja." Oprezno se nasmiješim i čekam da mi još nešto kaže.
„Upravo spremamo jedan veliki posao. Trebaju nam ljudi poput tebe." Podigne ruku prema mom licu, a ja se suzdržim da se ne odmaknem.
„Dobivaš pare, a ja dobivam tebe."
I samo tako uspio sam. Ali sada dolazi ono najteže, jer svaka minuta u njenom društvu tjera me da poludim.
Ali zbog nje, ja sam spreman na sve.
_____________