__________
Da li je moguće u isto vrijeme nekoga mrziti, a opet da nas privlači? Osjećati prema njemu tu prokletu privlačnost, dok s druge strane osjećati gađenje. Pri tome ne mislim na izgled, već ponašanje. Dok je jedan dan prema meni najdivnija osoba na svijetu, već drugi dan osjećam se kao da ga ne poznajem. On se ponaša prema meni kao da me ne poznaje, kao da mu se gadim.. kao da me mrzi. Zar s nekim poput njega postoji neka budućnost? Da li trebam uopće razmišljati o njemu u svojoj budućnosti nakon jedne noći provedene zajedno..
U zadnjih tjedan dana osjećam se kao da se igra sa mnom. Kao da je za njega ovo neka vrsta igre. Svako jutro Evan bih dolazio na kavu, sjeo bi za isti stol i promatrao me. Zavodio bi me na neki svoj način.
Dok navečer kad bih izašla na terasu.. pogled bi mu bio drugačiji, mračan. Uputio bi mi pogled koji nisam razumjela, a zatim bi otišao u stan. Svaki dan u ovih tjedan dana isto.
A ja ne bi ništa napravila. Zbunjeno bih promatrala situacije koje se događaju oko mene i apsolutno ne bi ništa npoduzela u vezi toga.
Podižem glavu kad začujem otvaranje vrata ovog kišnog jutra i ugledam njega. Svaki dan, uvijek isto vrijeme. Nije mu bitno što vani kiša lijeva. Ulazi unutra u kožnoj motorističkoj jakni koja je mokra od kiše. Sjeda za uobičajeni stol i čeka da mu priđem.
Kuham mu kavu i uzimam čašu mineralne, a zatim odlazim do njegovog stola. Možda malo previše glasno stavljam kavu i mineralnu na njegov stol, pa ga pogledam.
"Loš dan?" Dok me gleda u njegovim očima vidim smijeh.
"Hoćeš li prestati?" Dopustim se izderati se na njega jer u kafiću trenutno nema nikoga, pa tako ni Maje, a niti šefice zbog grubog vremena.
"S čime to točno?" Gleda me s podignutom obrvom. Savršen je. Odakle je ovo došlo?
"Znaš ti dobro s čime!" Opet viknem na njega. Njegovo prisustvo izvlači ono najgore iz mene. Ne uspijevam ostati mirna. Ponekad poželim da me zgrabi i poljubi, dok ga ponekad ne želim nikada vidjeti.
"Žao mi je, šećeru. Ne znam." Toliko sam ljuta da ne znam što da napravim. Refleksno uzimam čašu mineralne vode sa stola i bacam vodu iz čaše u njegovo lice. Dok me zaprepašteno gleda i dok se voda cijedi s njegovog lica i kose, usudim mu se namignuti.
"Možda sada shvatiš... šećeru." Izgovorim to brzo i pokušam pobjeći od njega. Ali on je brz te ustaje i prima me za ruku i povuče prema sebi. Zaletim se u njegovo tijelo koje je za mene poput zida. Zid njegovih mišića. Istog treba se naježim od tog dodira.
"Jesi li ti normalna?" Ovaj put ga se ne bojim, niti malo.
"Jesam, a ti?" Na silu se smijem dok on bulji u mene nimalo sretan. Jednom rukom me drži za podlakticu, a drugu smješta na moj bok i približava se sve bliže mojemu licu. Preblizu je, te osjećam naše drhtaje i kucanje srca. Djelujem na njega baš kao što on djeluje na mene.
U sljedećem trenutku osjetim njegove usne na svojima. Osjećam kako ga trebam i kako ga želim. Ali da li je to ispravno ili ne, to pitanje izbacujem iz svoje glave i prepuštam se ovom osjećaju koji mi on trenutačno pruža. Njegove usne su kao stvorene za moje, kao da žive samo za moje. Privuče me svojim rukama najbliže što može, toliko blizu da osjećam njegov kurac na sebi i osjećam kako se uzbuđuje zbog mene.
Otvaranje vrata na ulazu u kafić nas prekida, te se istog treba mičem od njega na sigurnu udaljenost od jednog metra.
Ne obraćam pažnju na osobu koja je ušla kafić već pogledam još jednom u njega. Smeđe oči su još uvijek tamne od ljutnje.
"Hvala na kavi." Baca dvadeset kuna na stol. "Također hvala i na mineralni koja mi nije bila potrebna." Još uvijek mokar uzima jaknu i oblači ju, prilazi prema meni i šapće mi u uho.
"Ostavljam te s papučarom. Može pokušati, ali nikada kao ja. Zapamti to." Naježim se od njegovog šaputanja na moje uho, a u sljedećem trenutku ga gledam kako izlazi van, sjeda na motor, te odlazi.
"Ufff" Uzdahnem glasno, frustrirana ne znajući ni sama zašto.
"Jesi dobro? Što je to bilo?" Tek sad obratim pozornost na Tristana.
"Dobro sam, sve je u redu." Uzimam kavu koja je ostala netaknuta i odlazim nazad za šank. Iza sebe čujem korake koji me slijede.
"Zaista? Nije izgledalo tako." Naravno da nije izgledalo tako. Da on nije ušao vjerojatno bi mu dopustila da radi što god poželi.
"Sve je u redu, Hoti." Izgovorim njegov nadimak na što njegove usne pokažu osmijeh.
"Odakle ti po ovom vremenu?" Upitam ga mijenjajući temu.
"Na šalicu kave kod svoje prijateljice..." namigne mi i nasmije se. "Bilo mi je jako dosadno."
"Da vidimo. Zgodan si, šarmantan, djevojke te obožavaju. Hmm, stvarno nije lako biti ti." Stavljam skuhanu kavu pred njega, a zatim mu se pridružim sa svojom kavom. "Pa kako ti onda može biti dosadno?"
"Pa hvala ti na komplimentima. Ali ne, ne obožavaju me sve." Sjedimo jedan do drugoga, te gledam u njegove oči. Zaista su posebne. Nebesko plave, oči boje mora.
"Ma koja se to usuđuje ne obožavati tebe?" Nasmiješim mu se, a zatim ispijem još jedan gutljaj gorke kave.
Ne odgovara ništa, samo slegne ramenima. Uskoro promijeni temu i priča mi o svom prvom iskustvu sa Sanjom u naumu da me nasmije nakon ove frustrirane scene.
Obožavam kako me on može nasmijati. Zaboravim na sve loše stvari koje se događaju. S njime se smijem od srca. Takvog muškarca bi trebala poželjeti, zar ne? Istina jest, privlači me. Ali to je ništa kao što me privlači Evan.
Evan zbog kojega mi srce brže zakuca, a ne bi trebalo.
***
Kiša je konačno stala u popodnevnim časovima.
Moja smjena je prolazila sporo, i ma koliko pronalazila u šanku posla vrijeme na satu se urotilo protiv mene. Možda zato što sam bila sama u smjeni, pošto nakon što je Tristan otišao svega par ljudi je došlo na kavu. I sad kad sam konačno gotova, Sanja kasni na svoju smjenu.
Naslonjena na šank nestrpljivo je čekam. Odjednom čujem poznati zvuk motora koji se zaustavlja ispred kafića. Evan zaustavlja motor, ustaje i skida kacigu, a zatim se nasloni na motor i čeka. I dok čeka gleda u mene, a pošto je kafić od prozirnog stakla ima dobar pogled na mene.
Tako oboje stojimo i samo se promatramo dok vrijeme prolazi. I već sami pogled je sasvim dovoljan da moje tijelo reagira. A on kao da to primjećuje i samo se zlobno smiješka.
Zatim nešto drugo privuče njegovu pažnju, pa i ja pogledam na tu stranu. Ugledam Sanju kako hoda prema njemu pretjerano njihajući bokovima s previše vulgarno otvorenim dekolteom. Pogledam u njega i vidim da nije pretjerano impresioniran njenom pojavom. Ugledam ga kako preokreće s očima dok se ona smiješka i navlači svoju majicu još niže. Njena upornost me nasmije.
On joj nešto govori na što njen smiješak nestane, a zatim je vidim kako ulazi unutra.
"Bok, Barbarice." Moje ime razvuče svojim iritantnim govorom. Prije nego što uspijem bilo što reći, ona nastavi govoriti.
"Zavidim ti, znaš." Uzimam svoje stvari i dok je čujem kako govori okrenem se prema njoj.
"Zašto?" Ona na moje pitanje pokaže glavom prema mom susjedu koji još uvijek čeka na motoru.
"Voljela bih da mene čeka ovako." Zar joj je to rekao? Da mene čeka? Ne želim s njom raspravljati o njemu, stoga je samo pozdravim i odem.
Duboko udahnem, a zatim otvorim vrata i nađem se ispred njega. Promatra kako mu prilazim, a ja promatram njega. Njegova smeđa kosa presijava se na suncu, dok se oči boje kestena smiješe.
"Trebaš prijevoz?" Čujem njegov duboki glas.
" Ne." Odgovaram kratko i jasno.
"Hajde, ne budi takva." Njegov glas je gotovo umiljat. Nema ni naznake naređenja kao što je inače.
"Kakva to točno?"
"Zar bi radije išla pješice, nego sa mnom?" Zanemaruje moje pitanje svojim.
"Stan je udaljen pet minuta pješice." Nasmije mi se.
"Stan da.. ali tamo kamo planiramo ići nije toliko blizu." Gledam ga kako uzima još jednu kacigu, a zatim njegovu ruku kako mi je pruža.
"Zašto bi ja išla bilo gdje s tobom?" Upitam ga, iako u sebi već znam da idem s njime. Pa i samom vragu. Iako vrag i ujedno anđeo stoji točno ispred mene.
"Jer si znatiželjna." Istina, jesam. Kako je moguće da me već toliko dobro poznaje?
"Mislila sam da si odustao." Govorim dok uzimam kacigu iz njegove ruke. Sjedne na motor i čeka mene.
"Jesam, ali onda sam se predomislio." I dalje stojim ispred njega s kacigom u ruci, a on postaje nestrpljiv. Neka sila me vuče prema njemu i namjeravam otkriti zašto. Ovaj put sam odlučna u tome da saznam nešto više o njemu.
"Hajde, šećeru." Nasmiješim se na nadimak koji mi je dao.
"Zašto... zašto si se predomislio?" Stavljam njegovu kacigu na glavu i sjednem iza njega na motor.
"Zato što obožavam slatko." Nasmijem se na njegov odgovor i zagrlim ga oko struka.
Trenutno je sva mržnja prema njemu isparila. Sada znam da sam spremna za sve što slijedi.
Ali zar sam zaista bila spremna?
__________