Unpredictable

Chapter 46.

5SOS - Heartbreak Girl
One Direction: More Than This
One Direction: Last First Kiss
One Direction: Summer Love
Timbaland ft OneRepublic: Apologize
Maite Perroni: Separada de ti (ovu obaveznooo haha)
Enrique Iglesias: Hero

SLUSAJTE NEKE TUZNE LAGANE PJESME HAHAH... ENJOY!!!

U novonastalom strahu i s ogromnom nervozom, nastavio sam je tresti. Uhvatio bih je za ramena, tresao je dovikivao njeno ime, ali nije se budila. Ruke sam stavio na njene obraze i približio svoje čelo njenom i naslonio ga. Suze su odjednom same počele teći niz moje lice na samu pomisao da je ona možda mrtva...

"Eva...molim te, probudi se!"

Obrisao sam nakupljene suze sa obraza i nastavio je pomicati, vikati njeno ime, raditi gotovo sve da se probudi, ali ništa se nije događalo. Od užasa, boli, i svega što mi se dogodilo u zadnjih 15 minuta, naslonio sam glavu na njena prsa, držeći je čvrsto za obje ruke. Jecaji, suze, sve je to bilo tako maleno, gotovo nebitno za ono što sam trenutno osjećao. Ne može biti mrtva! Ja... Ona... Prešao sam toliki put da dođem do nje, da je spasim od ovih kretena koji su je oteli, da je molim čitav život za oprost kojeg na kraju krajeva nisam ni zaslužio. Pomislio sam možda da ću je naći probuđenu, da ću je izvući odavde, da ću je odvesti na neko mjesto gdje ćemo biti sami, jer od svega toga samo sam želio razgovarati s njom. Reći joj da sam bio takav debil koji je nije smio ni na minutu ostavljati samu, i da mi je žao zbog svega. Ali sumljam da bi to moje 'žao' išta promijenilo. Volim je, skoro uvijek sam joj govorio istinu i želim da bude sa mnom, da bude samo moja i najvažnije od svega, da bude sretna. To mi je najveća želja od svih koje imam u životu. Mislio sam da ćemo nakon svega ovoga, nakon mjeseci uzaludne borbe ipak biti zajedno, da ćemo s našom bebom živjeti u nekoj osamljenoj kući kraj mora, da ćemo uvijek biti skupa. Nikad nisam mislio da može završiti na ovakav način. Da me ostavi i ode na mjesto gdje je ipak ne mogu naći, da moram čekati dugi niz godina kako bih je naposljetku vidio.. Htio bih biti svjestan cijele ove situacije, shvatiti što se upravo događa, ali još uvijek mislim da to nije istina. Da ona samo leži i ne budi se i neće se buditi nikad više, jer sam ja zakasnio! Zakasnio sam na to da joj spasim život, da spasim dva života koja mi toliko znače. Zar sam baš toliko griješio u prošlosti? Povrjeđivao ljude, radio glupe i nemoralne stvari? Toliko da mi se oduzmu dvije osobe za koje bih dao svoj vlasiti život. Zbog kojih ću patiti, biti u depresiji i očaju sve dok onog trenutka kad umrem? Zar baš tako mora biti?

"Ne.. ja.. ne.."

Čim sam čuo njen glas, koji je doduše bio tih, podigao sam glavu sa njenih prsa, opet stavio ruke na njene obraze i dozivao je. Nije mi se javljala, ali u tom sam trenutku osjetio toliko sreću da je to bilo neopisivo. Još jednom sam naslonio glavu na njena prsa, osluškujući njeno srce. Maloprije dok sam tako ležao, nisam uspio osjetiti jer sam bio duboko uvučen u razmišnjanje o kojem više ni ne želim razmišljati. Ona je živa?! Nije me napustila.. Spavala je, ali tad sam osjetio navalu osjećaja prema njoj. Gotovo cijeli moj i njen život, budućnost i prošlost, sve mi se odvilo pred očima u nekoliko minuta. Poljubio sam je u usne jednom, dva, tri puta, sreća je zračila iz mene jer sam sad tek shvatio što sam mogao izgubiti. Odmaknuo sam se od nje i odlučio je odvesti odavde. Ne može više sekunde provesti na ovom mjestu. Jednu ruku sam stavio ispod njenih koljena, dok mi je druga čvrsto stala položena na njena leđa. U kratkom roku sam je izveo iz sobe i u ovom malom apartmanu nije bilo nikoga. Sišao sam niz stepenice, brzim, ali ipak opreznim koracima, sve dok nisam došao do  izlaza iz zgrade ispred koje je stala hitna pomoć, nekoliko policijskih automobila, Valerie, Megan, Liam i ostali.. Pogledao sam još jednom u njeno uspavano lice puno malih mrljica prašine, poljubio je u čelo čvrsto je stisnuvši uza sebe i ne odvajajući se bar toliko koliko mi je vrijeme dopuštalo. Uskoro sam je predao bolničarima koji su je smjestili u kombi i odmah odvezli u bolnicu. Želio sam ići s njom, ali Valerie i Megan su inzistirale da odu s njom, tako da sam bio prisiljen voziti se s Liamom. Iako me ne podnosi kao ni ja njega, ipak me u autu na putu do bolnice pokušao oraspoložiti na svakakve načine, uključujući fore koje su bile izmišljene prije 1oo godina. Bio sa nervozan i odsutan s obzirom na to da ga nisam slušao i da nisam spavao skoro dva dana. Odjednom mi je sve krenulo nizbrdo, jučer me ostavila zaručnica zbog onog kretena koji joj je pokazao slike, Karen mi je dokazala da sam četiri mjeseca svog života potrošio na najgori mogući način, onda sam saznao da je Eva oteta, a prije sat vremena sam mislio da je umrla. Da se to slučajno dogodilo, umro bih odmah poslije nje. Osjećam da bih mogao podnijeti apsulutno sve, ali život u kojem nema nje, to ne bih nikako.. Uskoro smo stigli do one iste bolnice u kojoj je provela veći dio svog života. Kad smo ušli unutra, svi oko nas su, bolničari, pacijenti, svi su bili u nekom svom svijetu. Pokušao sam doznati nešto o Evi, u koju su je sobu smjestili i s kim je trenutno, ali rekli su da su  to povjerljive informacije. Nisu mi htjeli reći čak ni kad sam im rekao da smo stvarno vrlo bliski. Ušao sam u hodnik u kojem nije bilo skoro nikoga, sjeo na stolicu koja je bila pričvršćena uza zid te naslonio glavu. Tek pokoji pacijent bi ovdje prošao, ali to je bilo onako povremeno. Htio sam saznati gdje je Eva, bezbroj puta, ali nisu mi htjeli reći. Megan me pronašla nakon možda sat vremena kojih sam proveo u potpunoj tišini govorivši da će uskoro ponoć i da mora kući jer nije spavala. Da budem iskren, nisam ni ja spavao poprilično dugo i stvarno bi mi godilo 2o minuta dobrog sna.