Unpredictable

Chapter 25.

U trenutku kad sam pročitala njegovu poruku, prvo što mi je palo na um je bilo to da bacim mobitel i odem za njim dok još nije izašao iz kuće, ali baš u tom trenutku začula sam dosta jak udarac vratima i tek sam tad shvatila da je otišao onako ljut i da je sve ono što je rekao zapravo istina. Što ako sad ode, što ako je ovo bio naš zadnji susret? Odjednom mi se toliko pitanja počelo gomilati glavom, a ni na jedno postavljeno pitanje nisam mogla pronaći odgovor. Ubrzo sam opet uzela mobitel i napisala brzinsku poruku koju će nadam se shvatiti ozbiljno.

*Večeras dođi kod mene. Moramo ozbiljno razgovarati*

Znam da poruka nije imala apsulutno nikakvnog smisla te da nije odgovarala na njegovu, ali dosta mi je toga da ga zavaravam. On je savršena osoba i predobar je za mene, ne zaslužuje da mu dajem lažne nade pa čak i nakon ovih godinu i nešto koliko smo zajedno. Ne znam ni sama zašto sam pristala na tu vezu. Možda zato što je tad još išao na fakultet u kojem sam ja bila, zato što je djelovao opasno i bio je vraški zgodan, ali zauzet. Tek sad shvaćam da sam pogriješila. Ja njega ne zaslužujem, jer je previše dobar prema meni. I što će večeras biti kad sazna da sam trudna, a da dijete nije njegovo? Vjerojatno će pomislitit da sam najveća kurva, i znam da će tad imati jako loše mišljenje o meni. Možda će me i ostaviti i znam da ću se osjećati užasno loše, ali ja....jednostavno nemam izbora!

/Harry's P.O.V./

Čim sam došao u hotel, ušao sam u sobu pritom zalupivši vrata tako jako da se cijeli hotel na trenutak potresao. Od bijesa i ljutnje koju osjećam trenutno u sebi, počeo sam hodati po sobi, sa rukom koja je prolazila kroz kosu, gledavši što ću sljedeće napraviti. Kako sam mogao biti tako glup? Ona je bila ta koja je cijelo vrijeme glumila nevinašce, a sad ispada da još voli onog kretena, a pravi se da je povrijeđena s moje strane i to je ono nešto što ne kontam. Još više ne shvaćam kako sam se mogao zaljubiti u djevojku koja nije moj tip, koja je tako tvrdoglava i s kojom ne mogu uopće razgovarati. Ima previše mana koje meni ne odgovaraju, ali...volim je. To je nešto nagluplje što sam uradio u svom cijelom životu. To što sam je zavolio..

Pokušao sam pomaknuti misli s te i onako neizlazne situacije, tako što sam poslao Gloriji poruku da po nju dolazim za 4 sata i da se pripremni. Ubrzo sam naišao na Meganin broj u imeniku i nisam mogao izdržati, a da je ne nazovem. Prislonio sam mobitel uz lice i s nestrpljenjem čekao da odgovori na moj poziv. I nije joj trebalo puno da odgovori, nakon dva zvona javila se i rekla svojim tihim glasom ono 'Hallo'

"Ne želim komplicirati stvari. Možeš li doći kod mene, molim te? Očajan sam"

Nakon što sam joj to rekao, samo njeno kašljanje i ne odgovaranje na moje pitanje mi je dokazalo da je pomalo zbunjena ovim pozivom. Uskoro je odgovorila i samo sam to htio čuti

"Da, naravno. Samo mi reci gdje si, dolazim za pola sata"

Shvatila je sve, i sigurno nije htjela da se ovaj razgovor oduži.

"U Star hotelu. Samo požuri, molim te.."

"Da, znam gdje je to. Liam trenutno nije kući, ali dolazi za 2 do 3 sata tako da ne mogu dugo ostati. Čekat ćeš me, zar ne?"

Klimnuo sam glavom, i gledao u svoj srebreni prsten koji je stajao na prstu moje lijeve ruke koja je trenutno tražila odgovarajući položaj na nozi. Što ću sad koji vrag raditi pola sata dok ona ne dođe?

"Budi sigurna u to. Kad dođeš, pitaj da te puste u sobu 225 i ništa ne brini, samo požuri. Čekam te...Neće nas nitko ometati, obećavam ti to"

"Samo da obavim neke sitnice i za 2o minuta sam tamo."

"Megan, potrebna si mi..Znaš to?"

Rekao sam vrlo tihim glasom tako da me ni ona vjerojatno nije čula, ali sam doista mislio to. Trenutno je trebam i ona mi jedina može pomoći.