Unpredictable

Chapter 30.

***Cijeli svoj život provodimo u trenucima. Razmišljamo o nevažnim sitnicama, potpuno nebitnim za stvari koje nam nisu važne. Živimo u pogrešnom vremenu za određene i prave trenutke. U životu su nam bitne osobe, događaji koji se pretvaraju u uspomene, sve ono što je zapravo vrijedno življenja. No odjednom svemu dođe kraj. Velikim ljubavima, zlu, mržnji i usamljenosti, svemu dođe kraj. Ali te osobe koje su nam bile važne u životu.. Je li vrijedno umrijeti zbog njih, zbog osoba koje volimo? Hoće li smrt tako biti ljepša i lakša? Znajući da nismo uzalud žrtvovali svoj život zbog osobe koja je to najviše zaslužila?***

Čvrsto zaklopljenih i suznih očiju, s obje ruke pričvršćene točno za moj ravan trbuh i sa okrenutim leđima, slušala sam kako se vrata otvaraju. Ta drvena stara vrata, njihovo škripanje i moji jecaji su pravili jedine zvukove u ovoj maloj, neobnovljenoj prostoriji.

Počela sam se okretati, da vidim s kim ću se vidjeti za samo nekoliko trenutaka. Sve je bilo tako tiho, a mrak je već odavno pao. Osjećala sam se kao da se nalazim u hororu iz kojeg nema izlaza, a ja sam nažalost jedina i najveća žrtva.

Momak sa očaravajuće prelijepim glasom se odmaknuo od vrata i stao pokraj njih. Na vratima je stajala jedna prekrasna silueta odraslog i razvijenog muškarca sa suzama u očima.

Dijelilo me samo dva koraka od njega, a on nije čekao ni trenutka da ih skrati tako da sam se u sekundi našla u prelijepom, toplom i snažnom zagrljaju njegovih čvrstih ruku..

Čula sam kako plače iako to vjerojatno ne želi. Ne želi prepasti mene, želi me uvjeriti kako će sve ispasti dobro, ali znam da neće.

Osjećala sam njegove poljupce po svojoj kosi, a njegov zagrljaj je svakog trenutka postajao sve snažniji što mi je odgovaralo. Jer on je jedina osoba koja je bila uz mene tih proteklih godinu dana, govorio mi je da budem snažna i da zaboravim na sve što mi se dogodilo. Bio je tu uz mene kad mi je najviše trebao, a kako da mu to uzvratim? Kako?

"Eva, samo se smiri, okej? Ovdje sam, uz tebe, neće ti se ništa dogoditi. Uvijek ću te čuvati bit ću tu pokraj tebe, zauvijek..Jer te volim Eva, volim te neizmjerno!"

Te prekrasne riječi koje je kao da je sami anđeo izgovorio su došle slatkim šapatom do mog već ugrijanog uha. Zatvorila sam oči te još više prislonila glavu na njegovo rame.

"Ti znaš da..možda te nikad nisam voljela kako si ti želio, ali moraš znati da..ja te volim. Ni sama ne znam kako ni na koji način, ali znam da te volim. I uvijek ću ti biti zahvalna za sve što si ikad učinio za mene jer si jedna od najbitnijih osoba u mom životu."

Podigla sam se na prste i na uho mu šapnula sve ove sitne riječi pune pravih osjećaja i emocija te podrhtaja u mom glasu. Nisam sigurna je li me čuo, ali sve ono što sam izgovorila, sam zapravo i mislila.

"Jeste gotovi? Imam jos nekog posla poslije vas!"

Iza Chrisovih leđa čuo se taj omražen glas pun ljutnje i nezadovoljstva koji je pripadao mladom čovjeku. Zagrljaj je postajo sve nedostupačniji i hladniji kako se on odmicao od mene. Na kraju su mu samo ruke ostale na mojim nadlakticama, a njegove suzne plave oči su bile prikovane za moje. U trenutku me približio i ostavio snažan poljubac na usnama pun slatkih emocija i osjećaja.

Tad se okrenuo, a ja sam ostala stajati mirno iza njegovih leđa ne želeći gledati čovjeka koji oduzima živote i koji namjerava oduzeti nama dvoje. Chris se malo nakašljao, a čovjek je progovorio. Ovo je tako napeta situacija!

"Jesi donio moj novac?"

Pitao je, a Chris je nakon samo nekoliko trenutaka, stavio ruku u prednji desni džep te izvadio poveću svotu novaca. Užasavala sam se pomisli da sam za sve ovo upravo ja kriva. Chris je ispružio ruku u nadi da će mu predati novac, a čovjek ga je gledao sa sumljičavim i zbunjenim pogledom.