Unpredictable

Chapter 21.

Sljedećih nekoliko trenutaka sam ga promatrala duboko u oči, bez i jednog napravljenog treptaja, totalno zbunjena sa čitavom situacijom. Što je on upravo sad rekao? Da sam trudna? Ma, ne, to nije istina. Jer moj se doktor voli zezati sa mnom, uvijek to napravi. Iskoristi jednu šalu svaki put na moj račun i ovo mu je sigurno još jedna u nizu. Konačno mi se na obrazima počeo stvarati jedan smiješak koji je na kraju prerastao u onaj glasan i samo sam čekala njegovu reakciju. Sve je ovo jedna bezazlena šala, mora biti..

Umjesto očekivanog osmijeha, na svojim je obrazima zadržao potpuno ozbiljan i strog izraz lica. Nakon dužeg smijeha, polako sam počela prestajati, shvativši da su nade za sve ovo sve manje. Nije valjda...

Trudna sam?

„Vi se zezate, zar ne?"

„Eva, to bih najiskrenije volio. Znaš, tvoji presađeni organi rade sasvim normalno, osim jednog bubrega koji radi slabije nego inače. I ako nastavi tako raditi, s tvojom bebom neće biti nikakvih problema, ali ako....ako se nešto slučajno zakomplicira, moglo bi biti opasno za oboje"

Cijelo vrijeme sam ga u nevjerici slušala, nisam trepnula ni trenutka, a glas u meni kao da je odjednom nestao, nema ga! Sklopila sam usne i malo ih oblizala kako ne bi bile potpuno osušene, a pogled mi je i dalje bio obilježen na njegovo ozbiljnom. Trudna sam? 2 tjedna? Ne, samo to ne..

„Jeste sigurni da sam...ne znam, možda je greška u pitanju"

„Nema greške. Okej, rezultati su došli malo ranije, ali provjerili su više puta. Sigurni smo u to"

Doktor je nastavio govoriti, ali ja ga više nisam mogla čuti. Zašto? Vjerojatno zato što sam saznala da upravo nosim nešto njegovo. Koliko god ja njega mrzila, ja nosim njegovo dijete, i iako još ne zna za to, on me ne voli, uskoro će se oženiti mojom sestrom, i tu je svaka priča gotova. Što da sad napravim? Da skrivam trudnoću od njega kao u meksičkim sapunicama, da govorim kako je Chris otac? Ne, to bilo bilo previše sebično prema njemu, ne mogu mu to napraviti. O svemu sam razmišljala, a uz to sam gledala doktorove usne kako se otvaraju i zatvaraju, prekopava nešto po papirima, pa me opet gleda i priča, ali.. oko mene kao da je vrijeme stalo.

Ne znam, toliko sam se trudila da se ne dogodi neto što će me povrijediti, i sad se dogodi ovo. Mislim da još nisam svijesna toga da sam trudna, da on i ja imamo nešto zajedničko, i sama pomisao na to me tjera na plač. Bože, kako ću sve ovo podnijeti?

„Samo mi reci da si sretna zbog trudnoće. Najveći grijeh je ubiti dijete koje nije ni došlo na svijet, ako na to slučajno misliš.."

„Ne, samo.." glas mi je promukao i tako slab, baš se osjeti da ću ubrzo zaplakati. Ovo se nije trebalo dogoditi. „Ne znam. Možda sam očekivala neku bolest, ali ne i trudnoću. Znate, imam nekih privatnih problema, u zadnje vrijeme sam u nekakvoj depresiji i ne spavam baš najbolje. Toliko toga se događa i.."

„Eva, razumijem te u popunosti. Vidi, mnogo mladih žena dolazi ovdje i tad saznaju da imaju neku bolest, nekad čak i trudnoću. Sve djevojke se žele zabaviti dok su mlade i onda saznaju da su trudne. Tad se moraju brinuti o malom biću ii..."

Nastavio je pričati, a meni je u misli opet upao sladak čupavi dečko sa najsavršenijim rupicama. On, baš on kojeg sam toliko zavoljela u zadnje vrijeme, koji mi toliko znači, on će za nekoliko mjeseci postati otac djetetu za kojeg ni ne zna. On će već tad biti u braku zajedno s Hannom, možda će i oni planirati dijete i odgajati ga u zajedništvu dok ću ja čitav svoj život svom djetetu morati lagati...da je on njegov pravi tata. Oh Eva, očito je da si gledala previše sapunica.

Još neko vrijeme sam pričala sa doktorom o daljnjim uputama za trudnoću, nove lijekove koje mi je prepisao, i nakon svega toga, pozdravila sam se s njim, otišla kod medicinske sestre da mi prepiše ljekove, a kasnije sam samo sjela na bijelu hladnu stolicu na kraju skroz tihog i opustošenog hodnika. Gledala sam u prazni bijeli zid nasuprot mene, i čekala Chrisa da se vrati od svoje tete, rodice ne znam ni ja od koga. Sve mi se odjednom izmješalo u glavi. Ima toliko toga, i čini mi se da sam potpuno nesvijesna stvari koje se događaju oko mene, kao sad ova trudnoća. Kako to nisam mogla predvidjeti? Doktor mi je rekao da 9o do 95 % nisam mogla ostati trudna upravo zbog te proklete nesreće prije godinu dana. I upravo to nisam znala. Vjerojatno su mama i Hanna onaj dan pričale o meni, a ne o mojoj rodici Magdalene. Vjerojatno nisu ni željele da saznam. Ali umjesto da se ljutim na njih, meni je sasvim svejedno i osjećam da ću svaki trenutak početi plakati. Zašto se ovo nije dogodilo 2 tjedna prije, kad smo još bili u savršenim odnosima, kad je govorio da osjeća nešto prema meni i kad sam mu ja kao neka budala sve povjerovala. Sve bi tad bilo tako lakše, tad čak nisam ni bila zaljubljena u njega. Nismo imali nikakvih obaveza jedno prema drugome, a sad je on daleko, a ja sam ovdje trudna.. Kako da mu kažem? Da li mu uopće trebam reći? Što će biti kad mi se trbuh već bude počeo vidjeti, a ni slučajno dođu u posjet?