Unpredictable

Chapter 32.

Dok samo stojim tu kao ukipljen i promatram njene širom otvorene smeđe oči, razmišljam o tome što ću reći. Prije samog ulaska u ovu prostoriju od koje se ježim imao sam toliko stvari i podataka koje sam mislio izgovoriti pred njom. Bilo je toliko toga, da sam mislio kako ću pričati satima, a sad samim korakom koji sam napravio kako bih zakoračio u ovu sobu - kao da mi je netko izbrisao sve moguće misli koje su mi bile zadržane u glavi svo ovo vrijeme. I da hoću nešto reći, ne znam što bi to bilo..

Teško mi je gledati ovakvu. Kad smo se tek upoznali bila je divlja i buntovna, opijala se svake večeri i sasula bi mi u lice sve što misli o meni. S vremenom je postajala mirnija, ali s tim istim vremenom uvlačila mi se u srce. Tako odjednom, koristila je neku nevidljivu i meni nepoznatu magiju samo kako bih je zavolio. Vjerojatno toga ni sama nije svjesna.

A gdje je sad ta djevojka? Ispred mene, leži u krevetu skroz nepomična, s raznim aparatima koji su priključeni za nju i tako već dva mjeseca. Boli me gledati je ovakvu..

"Ha..."

Započela je, ali nisam je mislio prisiljavati da govori. Ja ću govoriti, možda joj bude i drago nakon skoro 3 mjeseca. Sjeo sam na stolicu koja se nalazila odmah pored njenog kreveta, bio sam joj toliko blizu. Sad sam mogao vidjeti te otvorene oči koje cijelo vrijeme zbunjeno zure u mene i nedaju mi snage ni da progovorim..

"Ne trebaš ništa govoriti. Tvoja majka mi je rekla da si se probudila i samo sam te došao vidjeti.. Ne znaš koliko mi je drago da si se spasila, jer se mnogo ljudi brinu za tebe"

Cijelo vrijeme, na svojim usnama sam imao kretenski osmijeh dok sam joj govorio prvo što mi je palo na pamet. Njen izraz lica je ostao isti, nepromijenjen i nedefiniran, a oči su joj i dalje pratile moje. Razumijem daje zbunjena, ali volio bih znati što baš sad misli i osjeća.

"Koliko...dugo.." zastala je na trenutak kako bi udahnula, a zatim je nastavila "si..ovdje?"

Pitala je i u sekundi me ostavila.zbunjenog. Nisam očekivao ovo pitanje iako nije baš nešto ni značajno. I dalje me gledala svojim prozirnim pogledom, a ja sam joj odlučio odgovoriti iako nisam siguran da li takav odgovor traži..

"Pa, čim smo saznali za tvoju i Chrisocu nesreću, Hanna i ja smo prvim avionom došli ovdje. I nismo se pomakli iz tvoje kuće skoro dva mjeseca" kratko sam nasmijao, a zatim nastavio "Svaki dan po bolnici viđam tvoje staro društvo, Megan, Liam i Louisa koji je na sreću također ostao živ. Niall i Lily su trenutno u Francuskoj na medenom mjesecu. Da, vjenčali su se nakon pola godine poznanstva. Želim ti reći da se svi brinu za tebe i da su svi jedva čekali da se probudiš.. Hanna nažalost nije svaki dan u bolnici, ali..."

Kad je proizvela neki zvuk i dala mi do znanja da prekinem, učinio sam to, a onda se ona oglasila još slabašnijim glasom nego što je to bio maloprije. Ako se bude brzo opravljala ubrzo bi mogla ići kući, a ja bih se nekako potrudio ostati i biti uz nju. Šteta što se mašta nekad ne može pretvoriti u stvarnost..

"Svaki..dan..si...ovdje?"

S vremenom, uzimala je sve manje stanki, a sve više riječi je izlazilo iz njenih usta. Pitanje koje je postavila je ono očigledno što je zanima. Zašto to pita? Možda joj je ipak bitno da sam stalno tu uz nju..

"Da, već dva mjeseca, ja doslovno živim u ovoj prokletoj bolnici. Nekad smo u smjenama ovdje u tvojoj sobi. Otac ti dođe dva puta tjedno jer je u zadnje vrijeme bolestan, a Valerie i ja smo uvijek tu. Tu uz tebe!"

Nakon moje rečenice, samo je spustila pogled, vjerojatno jer je ostala bez teksta. Nije ništa govorila. Sad sigurno misli kako trebam spremati svoje vlastito vjenčanje umjesto biti ovdje uz nju. Ali to je jednostavno nemoguće. Ne mogu se spremati za vjenčanje sa ženom koja samo nalikuje na nju, kad ona prava leži u bolnici i čeka dan kad će se probuditi i otići iz te ustanove.