Bijeli tigrovi

Poglavlje 61.

Neočekivana realizacija koja mi se prišuljala nestala je istom brzinom kojom se ukazala.

Mrzila sam te trenutke, trenutke u kojima bi mi misli pobjegle, iako se ovoga puta činilo drugačije.

Osjećala sam se opijeno, kao da sam pod utjecajem najgore droge dok sam u realnosti bila opijena od života i svih njegovih sranja.

Noć je još uvijek bila mlada, a moja neobjašnjiva želja za opijatima je rasla svakim trenutkom.

Naravno, prva osoba koja mi je pala na um je bio Vitali, no on večeras nije doma.

Nepoznata zabava na kojoj se trenutno nalazi bila je spomenuta još prije par dana.

Nervozno sam ustala iz kreveta razmišljajući što napraviti.

Neugodan osjećaj koji me ispunjavao me i plašio, ali i dizao u nebesa.

Da li je ovo moja točka pucanja?

Netko bi pomislio da bi puknula i ranije, kako sam se čak i dobro držala s obzirom na sve što se dogodilo.

Bez obzira na tu kratku misao, nisam mogla zaustaviti oštre riječi koje su kao rijeka strujale mojim umom.

Slaba, ti si slaba.

Obrisala sam znojne dlanove o' hlače i dalje se pokušavajući uvjereti kako mi ne treba nikakav opijat.

Kvragu, problem nije bio ni u samim opijatima već u činjenici da su mi se ruke tresle na samu pomisao stresa koji nestaje u trenutku.

Da li sam stvarno toliko pukla?

Pogled mi padne na mobitel koji je položen na krevetu.

Jebiga, svi kad tad puknemo.

Uzdahnem, zgrabim mobitel i potražim adresu o kojoj je Vitali pričao.

.

"Naravno da se ne javljaš!", živčano viknem u slušalicu dok hodam mračnom ulicom

"Sigurno je mrtav pijan ili nadrogiran", zrak hitro izleti kroz moje nosnice

Zašto sam uopće išla pješke?

Uzdahnem sad još više iziritirana

Mjesto nije bilo daleko, ali nije ni bilo blizu.

Morala sam uzeti u obzir razlog zbog kojeg sam se uopće zaputila na zabavu.

Jednom sam prolazila ovim dijelom Calvarya i mogla sam prepoznati ulice.

Taman prizor više me nije činio nervoznom, dok sam pronalazila svoj put na betonu, jasno sam mogla vidjeti sebe prije svega ovoga.

Da, prije svega ovoga.

Prije Vitalija, prije Juliana, prije svih spletki i netraženih događaja.

Ja, koja sam samo stavljala fasadu ravnodušnosti, sada sam zaista postala ravnodušna prema stvarima koje su prije izazivale neželjene reakcije u meni.

Pred očima mi se stvorila slika mog nevinog pogleda kada sam prvi put progovorila s Vitalijem.

Lažna fasada u tom trenutku rastopila se s mog lica, sigurna sam da je i Vitali to primijetio, bez obzira što je veselo zauzeo ulogu u mojoj igri hladnoće.

Tada, on je bio samo lijepo, ali misteriozno lice.

Sada, kada gledam u svijetle oči koje svaki put oduzimaju dah, vidim dublje.

Vidim dublje od površinske ljepote i u vrtlogu oluja i valova pronalazim mir.

Tada nisam mogla niti pomisliti da ću jedan dan u tom paru očiju vidjeti patnju i bol koje je njihov vlasnik pomno skrivao.