Poglavlje 40.

1.3K 63 2
                                    


"Dakle, mi danas idemo na Haileyinu zabavu?", Julian je pitao.

"Ne može škoditi, uostalom trebaki bismo krenuti svakog trena", Vitali je odgovorio dok je navlačio novu majicu na sebe.

Sjedila sam na kauču, Vitali i ja smo bili budni već satima iako apsolutno ništa pametno nismo obavili.

Julian se probudio tek prije kojih pola sata.

"Slažeš se, Loren?", nonšalantno sam slegnula ramenima.

"Julian, kako si ti?", namjestila sam se na kauču.

Primjetila sam Julianov čudan pogled i nervozno držanje.

"Dobro sam", brzo mi odgovori, "Zapravo trebam o nečemu razgovarati s vama...", nadoda.

Vitali i ja pogledamo ga čudno, čekajući da nastavi s razgovorom.

"Možda je bolje da se sjedneš", okrene se prema Vitaliju koji je stajao par koraka ispred kauča.

"O čemu se radi?", Vitali je i dalje nastavio stajati.

"Kada sam se sinoć vraćao doma primio sam poziv", počeše se po zatiljku.

"Baratta", nervozno uzdahne i sjedne na kauč kraj mene, "Ponovno je zvao"

Vitali je ljutito došetao ispred nas "Šta je rekao?!", viknuo je na Juliana.

"Vitali, smiri se" rekla sam.

"Njegovo strpljenje će uskoro nestati.Želi do sutra navečer imati privatan razgovor s Loren", teško kaže.

Pogledam nakratko u Vitalija, zatim svoj pogled ponovno fiksiram na Julianu.

"Ili?", pitam.

"Ili će morati poduzeti određene mjere protiv Vitalija i mene"

"Mora-", krenula sam reći, ali me Vitali presjekao, "To je rizik koji ćemo morati poduzeti"

"Vitali...", ustanem se s kauča i stanem ispred njega, "Slušaš li se?"

"Ne mogu i neću dopustiti da se vama nešto dogodi, ja moram otići k njemu", položim svoje ruke na njegova prsa, "Vitali, moraš ni dopustiti da ovo obavim, sama"

Ljutito je moje ruke maknuo sa sebe "Ti nisi normalna, Loren!", iz očiju mu je isijavao bijes.

"Kada ćeš shvatiti da nisi svjesna opasnosti koja vreba iza svakog kutka?"

"Kada ćeš ti shvatiti da ovo više nije samo tvoj svijet i tvoja realnost?", glas mi se prepolovi.

"Ovo je sada moj život, i trebaš shvatiti da nisam malo dijete i da se mogu brinuti sama za sebe", utišam se.

Julian je sjedio sa strane ne govoreći ni riječ.

Vitali je šutio na par trenutaka, na licu mu se očitavala zbunjenost "Nema rasprave", na kraju kaže i nestane u hodniku.

Okrenem se prema Julianu koji me bespomoćno promatra.

Znala sam da moram otići tamo i razgovarati s njim, isto tako sam znala da mi Vitali to nikada neće dopustiti.

Odlučila sam ne raspravljati se više s njim, skovala sam plan sama sa sobom.

"Jesi li dobro?", Julian me pita kad sjednem kraj njega na kauč.

"Da, znam da ne mogu ići tamo...", ležerno slegnem ramenima znajući da ni Julian ne smije znati za moj plan.

Previše je privržen Vitaliju, nakon nekog vremena njega bi paranoja počela izjedati i pokleknuo bi pred svojim bratom.

Bijeli tigroviWhere stories live. Discover now