Poglavlje 29.

1.5K 84 3
                                    

Hodala sam za Julijanom i Vitalijem, lijeno sam vukla noge kroz lišće jer sam podsvjesno vjerojatno htjela izbjeći još jedan trenutak s njima.

Sramila sam se svog počinjenog zločina pred kriminalcima.

Vitali je ponovno sjeo za svoj crni motor i nestao iza traga spaljenih guma prije nego što je Julian stigao pritisnuti gas.

Često sam bila u borbi sama sa sobom, a ovaj događaj samo je otežao borbu koja se vodila unutar moje glave.

Jedini trenutci kada bih se osjećala da negdje pripadam bili bi oni dok bih ležala u krevetu u sred noći i sanjarila o nekom udaljenom mjestu.

Da li sam počinila kobnu odluku, onu koja će mi promijeniti tok života?

Kako nastaviti nakon nečega toliko strašnoga i bolnoga, kada zapravo ne možete niti tugovati, jer ste vi krivac a ne žrtva.

Nisam znala kako provariti vlastitu grešku, propitkivala sam svaki trenutak koji je vodio do ove noći.

Kada sam se sasvim slučajno sudarila s Vitalijem na hodniku škole, ili kada sam upoznala Juliana na zabavi, možda čak i kada sam pitala Juliana za sve tajne koje mi je do tada skrivao.

Hladan vjetar udarao mi je u lice kroz spušten prozor, ubrzo smo stigli pred Vitalijevu kuću.

Otvorila sam vrata auta i zakoračila nogom izvan "Drži se.", osjetila sam Julianov dodir na svojim leđima.

"Znaš da hoću.", odgovorim i zatvorim vrata.

Tamo je stajao moj porok, par koraka ispred vrata, gledao je u mene kao da sam bila jedini poznati obris njegovom oku.

Još uvijek me gledao tamnim pogledom, njegove divlje oči nisu mogle prestati lutati mojom pojavom.

Pružio mi je ruku, lagano ublažujući svoj pogled.

Čvrsto sam stisnula njegovu ruku i on me uveo u kuću, sada puno smireniji i nježniji odveo me do kauča.

Posjeo me i kleknuo ispred mene, njegove ruke bile su na mojim bedrima.

Gledao me tužno, ponekad mi se činilo da su njegove zelene oči još izraženije kada su tužne.

Sramotno sam poginula glavu i sakrila pogled od njega.

Osjetila sam njegove prste na svojoj bradi i ponovno sam se susrela s njegovim pogledom, prvi puta sam primijetila dodir mente u njegovim očima.

Približio mi se i otisnuo senzualni poljubac na mome obrazu.

"Znam da ne želiš pričati o tome, ali moraš.", prošaptao je tek par centimetara udaljen od mojih usana.

"Ako ništa...", zatvori oči i vidim koliko mu teško pada ono što je namjeravao reći, " Barem ti saslušaj mene."

Privukao se bliže meni na sivome kauču, ali nije me gledao, pogledom je promatrao parket ispod svojih nogu.

"Svatko tko je u ovome poslu, prošao je kroz ono što si ti večeras prošla.", rukom je prošao kroz svoju kosu i zalizao ju prema natrag.

"Prvi put, nekima i posljednji, kada su se igrali Bogova."

"Kada smo mi bili ti koji su odlučili kakva je nečija sudbina, i bez obzira da li je to ta osoba zaslužila ili nije, na kraju ostajemo potpuno osamljeni i puni krivnje koju ne možemo izbjeći.", mogla sam osjetiti svaku emociju koja je tako poetično bježala s njegovih riječi.

"Tog dana, volim si govoriti da sam morao birati između svoje majke i tog čovjeka.", oči su mu izgledale omamljeno, pogled mu je bježao po prostoriji, "Ali surova realnost me tjera na pomisao da je postojala i treća opcija."

Bijeli tigroviKde žijí příběhy. Začni objevovat