Bijeli tigrovi

Poglavlje 4.

FROY COLT

Froy možda nije igrao toliko važnu ulogu u priči koju vam trenutno pričam, ali je igrao veliku ulogu na početku mog života.

•

Po prvi puta u dugo vremena osjećala sam se opušteno, Vitali mi je pružao taj osjećaj.

"Loren, znam da si ti opasna djevojka, ali predamnom ne moraš glumiti da si nedodiriva, ja sam opasniji od tebe.", njegove riječi prošle su mojim mislima.

Istina je, konstantno sam ja bila opasna, nedodiriva, ona koju ništa nije moglo povrijediti, ona kojoj nikada ne treba pomoć.

Koliko god to čudno zvučalo, po prvi puta, imala sam nekoga opasnijeg od sebe.

Tek sam tada primijetila Vitalijev autentičan miris.

Dok sam sjedila naslonjena na njega, neodoljivi miris pronašao je svoj put kroz moje nosnice.

Podigla sam pogled i Vitali je zatvorenih očiju mirovao.

Taj prizor izazvao je osmijeh na mome licu, samo sam ga promatrala.

Napokon sam imala prijatelja, nekoga poput sebe, pa barem sličnoga.

Otvorio je oči a ja sam refleksno spustila pogled i mogla sam osjetiti kako mi obrazi rumene.

To mi se nikada nije događalo, čula sam tihi podsmijeh iznad uha.

"Da li ti je još uvijek hladno?", prošaptao je.

"Ne.", odgovorila sam.

Odjednom prsa su mi se punila nekakvim pritiskom i odmaknula sam se od njega, pogledao me nekako zbunjeno.

"Je li sve u redu?", nagnuo je glavu.

Šutila sam nekoliko sekundi jer sam se izgubila promatravši njegovu tamnu razbarušenu kosu.

"Da, sve je u redu.", nabacila sam lažan osmijeh.

Vitali je okrenuo glavu u drugom smjeru, i mogla sam vidjeti par dečkiju kako se približavaju.

Pretpostavila sam da je to netko koga zna, ali ja ih nikada nisam vidjela u ovoj školi.

"Vidimo se nakon škole?", dignuo se sa klupe.

"Da, pretpostavljam...", zbunjeno sam odgovorila.

"Dobro, ajde idi u školu, nemoj zakasniti.", povukao me za ruke i dignuo.

Bilo mi je sumnjivo to što mi odjednom netko govori da požurim u školu kako ne bih zakasnila, pogotovo Vitali, ali vidjela sam da je nervozan i nisam htjela ništa forsirati.

"Dobro.", odgovorila sam.

Krenula sam ali sam se sjetila da još uvijek imam njegovu jaknu na sebi.

"Hej Vitali, moram ti vratiti jaknu.", rekla sam dok sam ju krenula skidati a on me zaustavio.

"Ne, zadrži ju sada, idi u školu.", pogurnuo me.

"Što god...", promrmljala sam si u bradu.

Došla sam do škole i zastala pred vratima kako bi na brzinu bacila pogled na Vitalia.

Pričao je sa par dečkiju, izgledao je pomalo ljuto, nešto im je objašnjavao, žile na vratu su mu se jasno ocrtavale, odjednom sam shvatila da me jedan dečko pogledao i brzo sam ušla u školu.

Prvi sat sam imala biologiju.

Ušla sam u učionicu, i po običaju sjela sama u praznu klupu.

Svi su me čudno pogledavali, došaptavali se i isčuđavali, uključujući profesoricu.