Bijeli tigrovi

Poglavlje 35.

Već par minuta hodali smo kroz šumu na malenome puteljku zakrčenom otpalim lišćem.

"Stani.", Julian me zaustavi kada stignemo u središte šume.

Par metara od nas nalazila se malena koliba.

"Gdje je on?", pitam dok skeniram šumu.

"Sada će stići.", odgovori mi i mogu vidjeti kako je rukom prešao preko boka da se uvjeri da mu je pištolj dostupan.

Tako sam i ja napravila, opipala sam pištolj na svome boku i uzdahnula.

Srce mi je tuklo i činilo se kao da ce svaki tren iskočiti iz mojih prsa, ali nisam mogla biti sigurna da je uzrok strah.

Uskoro se na vidiku pojavi tamni auto i nakon par trenutaka se zaustavi.

Zbog tamnih zamagljenih prozora nismo mogli vidjeti tko se nalazi u autu, stariji muškarac izišao je pred nas s aktovkom u ruci.

"Lingard.", pozdravi Juliana dok oprezno korača prema nama.

"Nadam se da si sam ovdje, to je bio dogovor.", Julian kaže.

"Naravno, znaš da ja ne kršim dogovore.", stariji čovjek duže kose se nasmije.

Svijetli remen koji je pridržavao njegove crne hlače isijavao je pod gorećim suncem koje se probijalo kroz grane.

Modra košulja bila je otkopčana i otkrivala je njegovo dlakavo poprsje.

"Tvoji dugovi se moraju naplatiti.", Julian mu je prišao, "Sada.", pružio je svoju ruku prema njemu, a stariji čovjek predao mu je aktovku.

"Ostatak ću vratiti kroz sljedećih par dana.", čovjek se opravdava dok Julian broji novce u aktovci.

"Baratta nema strpljenja za tebe.", pogleda ga ravno u oči i zatvori aktovku.

"Lingard, molim te.", čovjek se histerično počne smijati kada shvati što će se dogoditi.

"Davnih dana si trebao shvatiti da se Barattini dugovi ne mogu isplatiti.", Julian podigne pištolj i povuče okidač.

Tijelo padne na zemlju, krv pljušti niz njegovo lice iz rupe na njegovom čelu.

Nastupi mrtva tišina koja ne potraje dugo, petorica muškaraca iskoče iz auta s pištoljima u rukama.

"Makni se!", Julian vikne i gurne me iza stabla.

Julian se sakrio iza kolibe dok je pucao po muškarcima koji su na koljenima klečali iza otvorenih vrata auta.

Izvadila sam pištolj i nagnula se kako bi ih vidjela, kao da mi je prirodno došlo i počela sam pucati bez imalo straha.

Mogla sam čuti vrisak muškarca koji je pao na tlo nakon što ga je Julianov metak pogodio.

Ubrzo nakon toga još jedan je pao a ja sam i dalje pucala pokušavajući naciljati muškarca iza vrata.

Ja sam ubrzo postala jedina koja je pucala, svi drugi ostali su bez metaka i kao da sam znala da mi je zadnji metak, iskočila sam ispred stabla i približila se čovjeku iza vrata.

Kada mi se njegovo lice otkrilo povukla sam okidač i promatrala kako mu oči gube život.

Vrisak drugog muškarca privukao je moju pažnju, tamnokosi čovjek krenuo je trčati prema Julianu a drugi prema meni.

Bez razmišljanja sam izvukla nož koji mi je Julian dao i potrčala prema njemu.

Stao je ispred mene i udario me u torzo, strašna bol proširila se mojim tijelom ali sam znala da ne mogu posustati ako želim ponovno vidjeti svijetlo dana.