Bijeli tigrovi

Poglavlje 14.

RECI MI

"Imaš li mi šta za reći, jer kunem ti se životom ovo je zadnji put da te pitam."

Ušla sam na sat povijesti.

Profesor je već strpljivo čekao učenike dok su ulazili u učionicu.

Sjela sam u zadnju klupu i kraj mene se stvorila riđokosa Jessica.

"Hej.", pozdravila me s osmijehom.

"Hej.", uzvratila sam pozdrav, a i osmijeh.

Mogla sam vidjeti po njoj da je čeznula za razgovorom ali sam samo pognula glavu i počela crtati po papiru.

Osjetila je moju nevoljkost i skrenula pogled s mene.

"Današnji sat odlučio sam iskoristiti za nešto pomalo neuobičajeno.", profesor se digao sa stolca i produžio par koraka ka' zelenoj ploči.

"Želim da ovaj sat iskoristite za sebe, da sami probate otvoriti zaključane dijelove svojih inteligentnih umova.", rekao je entuzijastično.

"Pišite, crtajte ili samo razmišljajte, ono što će vam zaokupirati um bit će vezano za zadatak koji ću vam zadati na sljedećem satu.", većina učionice djelovala je donekle razočarano kada su čuli riječ zadatak.

Iskreno, meni nije smetalo, voljela sam gospodina Brownea.

Bio je vrlo elokventan, pažljiv i čovjek od riječi.

Njegovi satovi oslikavali su povijest pred mojim očima, osjećala sam se kao da sam svaku njegovu riječ proživjela jer sam ju upijala.

"I iako sam možda za vas samo profesor Brown, ja sam netko kome se možete obratiti, bez obzira na vrstu problema.", dodao je a zatim popravio naočale na nosu i sjeo za svoj stol.

"Znači zapravo sada moramo raditi što god poželimo?", Jessica me zbunjeno upitala.

"Mislim da je mislio na to da se prepustimo svojim mislima, da ih ne kočimo.", uzdahnula sam.

"I ono što spoznamo u to vrijeme bit će povezano za nas sljedeći zadatak.", Jessica je primila pramen svoje vatrene kose i zamotala ga oko prsta.

"Kako ja to nisam odmah shvatila?", pomalo je tužno pogledala u prazno.

"Ne brini o tome.", nasmijala sam joj se i lagano ju potapšala.

Odlučila sam zaista pokušati prepustiti se svojim mislima, ne kontrolirati ih i ne zauzadavati ih.

Prva osoba koja mi je pala na um bio je Vitali.

Brinula sam se za njega, nisam shvaćala što se događa.

Razmišljala sam o tome koliko mi je pomogao u ovih zadnjih par mjeseci.

Julian.

Julian mi je zaista postao kao brat, i za njega sam se brinula.

Nisam htjela da im se nešto dogodi.

Uvijek sam se pravila da sve znam i držim pod kontrolom, ali sada sam bila suočena s potpunom nepoznanicom.

Nisam znala ništa o area White-u, o ljudima koji se tamo skupljaju, što se tamo događa.

Zatim moji roditelji, Marcel i Kristen.

Žalila sam što ih nisam upoznala, što me nisu držali, poljubili ili zagrlili.

Nisam znala da li je gore to što ih uopće ne poznajem ili bi bilo gore da sam ih znala.