Oči boje meda ( Uređujem)

Dvadeset osmo poglavlje

HELLEN P.O.V.

Glava mi pulsira i cijelo tijelo me boli. Ali one rane koje su mi se usjekle u srce me bole više. Ne mogu normalno da mislim, a emotivno sam još osjetljivija i potpuno sam svjesna toga.
Boli me svaka riječ koju mi je prećutao i svaka laž koju je izgovorio. Spasio me znam i to ali me spasio od Arnolda, ali ne od sebe. Voljela bi da ga ne volim ovoliko i da sam samo jedna obična djevojka koja ima svoje snove o budućnosti kao i svi drugi. Izvukao me iz kanđži svojih neprijatelja, a sad hoću da me pusti i iz svojih.
Ovaj osjećaj u grudima ne znam kako da opišem. Nije to ni ljutnja ni bijes to je razočaranje valjda... Ne znam.
Mogu ja i da shvatim da on ne može svima da objašnjava svoj način života i ko je ustvari, ali pustila sam ga u svoj život dajući mu svoje povjerenje, ljubav i sve što sam imala. Imala sam pravo znati šta se dešava.

Prošlo je dva dana od kako sam mu rekla da ide i da ga ne želim uz sebe. Samo što se ne mogu oduprijeti osjećaju njegovog prisustva u sobi. Kao da je ostao njegiv miris za njim i nikako da nestane. Treba mi samoća i mir da još jednom razmislim o svemu.

Osim jakih bolova u mišićima i glavi mogla bih reći da se osjećam bolje. U jednu ruku, ali noćne more su česte i u njima proživljam sve ono kroz što sm prošla i po nekoliko puta tokom noći. I sama sam svjesna da će mi dugo trebati da se vratim u normalu, da potisnem sjećanja na sve i da krenenem dalje. Vjerujem da nikad neću moći da zaboravim sve to.

,, Zdravo, dušo" u sobu ulazi teta i u ruci nosi moj obrok. Nisam pojela ni ono što mi je donijela ranije. Od svega mi je muka i doktor kaže da je sve to normalno u mom stanju. Voljela bi da mogu sve ovo prespavati i kad se probudim da se nasmijem svemu i zaglim novi dan.

,,Zdravo" možda bi ja njoj rekla još po nešto, ali dok govorim boli me donja vilica. Po onom što mi je doktor rekao malo je oštećena, ali nije kao rame. Prije će da zaraste, a meni ne daju da ustanem još uvijek.

,,Neću ni da te pitam kako si jer vidim, ali jedi. Nećeš se oporaviti ni za godinu ako nastaviš tako.
Ona me lagano podigne na jastuk i smjesti posudu sa čorbom na sto pored kreveta. Nisam primjetila cvijeće na njemu sve do sad.

,,Cvijeće... Ko je...'' htjela sam da pitam ko je poslao ali boli me i ne mogu da nastavim govoriti. Znam da će razumjeti pitanje.

,,Nick" sva sam se naježila na pomen njegovog imena. Voljela bi da ga što manje spominju, ali to je izgleda nemoguće. Kako vidim teti ne smeta što je on tu i ponaša se kao da se nike ništa strašno dogodilo. Moram joj neke stvari reći, ali ne dok ne izađem odavde.

Nakon ručka teta je otišla i došli su Adam, Meryl i Coral. Pravili su mi društvo skoro cijelo popodne i otišli. Ponovo je pala noć i ovaj put sam se plašila da zatvorim oči jer bi vidjela onaj mračan pogled od kog se krv u žilama zaledi i mogla sam opet da osjetim onu oštricu na vratu, krv u ustima i svaki udarac koji sam primila.

Dugo sam se borila sa snom, ali nakon lijeka koji sam dobila ponovo sam zaspala.
Budi me moj sopstveni vrisak i u sobi je mrak. Bojim se i drhtim dok dolazim sebi. U grlu osjetim lupanje srca i jedva udišem prijeko potreban vazduh. Lice mi je mokro od suza i pokušavam da se saberem.

,,Prstrašili ste me. Pozvat ću dežurnog doktor da vas pregleda" sestra stoji pored mog kreveta vidno uplašena. Nakon nekoliko trenutaka u sobu je ušao stariji doktor. Pogledao istoriju koja je okačena na moj krevet i zapisao nešto, a potom otišao.

,,Ovo je samo sredstvo za smirenje posle ovog će vam biti bolje" da bar hoće...

Tako su prolazili dani, jedan po jedan. Svakog dana sam se fizički osjećala bolje, ali sam unutra bila skroz tupa i nekako prazna. Veliki dio nečega nedostaje a ja ne znam kako da popunim tu prazninu. Počela sam sama da ustajem i da hodam kroz sobu, masnice koje sam imala po licu su skoro skroz izbledjele, a snaga mi se svaki dan po malo vraćala. Bar sam počela da govorim normalno i komuniciram sa svima. Policija je dolazila nekoliko puta i ispričala sam im sve čega sam se sjećala. Znam da im to ne može puno pomoći, ali ne znam više. jedino sam im prećutala pitanje ko je Zmaj. Jer bi i ja voljela da znam ko je? Nisam mogla da kažem njegovo ime, hoću da zatvorim taj dio života za sobom. Ali izgleda da sudbina ima malo drugačije planove za mene...