Oči boje meda ( Uređujem)

Dvadeset šesto poglavlje

HELLEN POV

,,Hellen , Hellen...'' poznat glas me doziva, ali od jakog svjetla ne mogu da joj vidim lik.

''Mama ,, vidim je kako me posmatra očima punim ljubavi. Sva je u bijeloj odjeći, prozirna je poput paučine. Ponovo je dozivam ali njen lik blijedi, blago mi se osmjehne. Odlazi od mene i nestaje, skroz me okruži tama. Ponovo me strah, ali čujem njen glas.

,, Bori se, Hellen. Ne odustaj'' glas joj čujem ali je više nema. Htjela sam je pitati mnogo toga ali nema ke. Da se borim? Za šta da se borim? Od čega da ne odustajem?

Boli me... Cijelo tijelo me boli, bol mi ne da da se pomaknem. Nemam ni snage za to. Još sam živa, ali bolje da nisam. Svakim udahom bol je sve jača. Ne mogu se ni pomaknuti. U ustima osjećam onaj metalni ukus krvi. Živa sam još uvijek, ali do kad?

,,Drži i pij'' uzela bi ja tu flašu ali ne mogu. Djevojka koja mi je prva ušla u sobu, stoji pored mog kreveta i posmatra me. Mislim da je shvatila da stvarno ne mogu uzeti bocu pa mi je podigla glavu i bukvalno nasula vodu u usta. Ovo je ona voda s drogom, najvjerovatnije. Kao da je to uopšte i važno. Samo jedan gutljaj da dođem sebi.

,, Mislila sam da će te ubiti, ali kako vidim, dobro si prošla. Odlučio te zadržati i putuješ za Maroko čim ti prođu te masnice. Dobro te udesio'' hoću da joj kazem da se nosi dovraga, ali ne mogu glava mi samo padne na krevet i suze mi zamagle vid. Prodat će me. Nestaću bez traga.

Kad sam osjetila oštricu na vratu mislila sam da sam gotova. Od straha sam se onesvjestila, a sva je šteta u mojoj kosi. Nju je odsjekao. Pošto se ne mogu pomjeriti, mogu bar razmišljati o svemu ovome , i ako mi to ne pomaže puno. Prvo su mi pale na pamet riječi onog muškarca, da je Nick kriminalac. Nikad mi takvo nešto ne bi palo na pamet. Ali su mi stvari mnogo jasnije i to su zapravo svi odgovori na moja pitanja koja sam imala u podsvijesti. Nick je izbjegavao javnost sa mnom, a i sam se rijetko pojavljivao negdje u novinama. Ničim nisam mogla da naslutim ko bi on zapravo mogao biti, osim jedne stvari... Tetovaža na njegovim grudima. Ali kako sam mogla da znam? Nije mi pričao o svom poslu, nisam ni ja puno zapitkivala. Ne volim se mješati gdje mi nije mjesto, ali stalno mi je govorio da bi trebali razgovarati, da je važno...

Vjeruj mi...

On od mene nije tražio potvrdu o povjerenju, on je trebao da vjerujem u njega. Da vjerujem u ono što je on ustvari. On ne može biti loš, odbijam da povjerujem u to, i ako sam ovdje i u ovom stanju za sve ovo mora da postoji razumno obješnjenje. Zašto me nije natjerao da ga saslušam? Znao je kako da uradi to. Previše smo bili zaokupljeni nama, a nismo riješili ni najbitnije stvari. Sad više ništa nije bitno. Ni ovo što osjećam , ni šta je bilo, ni šta bi moglo da bude. Nisam ovo trebala da saznam od onog čovjeka, a ni na ovaj način. Najžalosnije od svega je to što u ovom momentu ne osjećam ništa osim boli i iscrpljenosti. Od svog ovog razmišljanja glava me još više boli i najradije bi da nestanem.

Glasan tresak vrata me natjera da otvorim oči ali se ne pomaknem. Krupan korak odzvanja kroz sobu i ubrzo osjetim miris duvana. Opet on. Ovaj put se ne plašim jer nemam za što. Nick je mene štitio koliko god je mogao. Štitio me i od sebe i od drugih. Ali promaklo mu je ono najvažnije.

,,Nadam se samo da onom kretenu značiš nešto vise od rupe u koju se prazni. Jer sam izgubio svo strpljenje i zahvaljujući tvojoj neupućenosti još uvijek si živa, a vrijediš po koji dolar... Makro kome sam pokazao tvoju sliku daje dobru sumu za tebe. Posebno zato što si njegova. Budi zahvalna kučko, bar ćeš ostati živa'' radije mrtva nego prostitutka ili šta već. Ovo izgleda kao noćna mora, samo što je u mom slučaju stvarnost i to toliko crna da sam izgubila svaku nadu za spas.

Nick, pomozi mi... U mislima vrištim njegovo ime. Dozivam ga i ako znam da me ne čuje.

,,Onda me ubij'' jedva nekako izustim i on me naglo okreće prema sebi. Bol se širi mojim tijelom i vrisnem kad ga više ne mognem podnijeti. Odvratan je, baš kao i miris duvana na njemu.