Dvije strane ljubavi

Part 18

Anna's P. O. V.

Izlazim iz auta i nabacujem lažan smješak. Otvaram stražnja vrata s namjerom da uzmem jaknu, ali začujem škripanje guma iza mojih leđa. Naglo se okrećem i vidim kako se vrata crnog kombija otvaraju i izlazi nekoliko ljudi u crnom.  Zbunjeno stojim i gledam u njih, svjesna da nešto nije u redu, ali ne stignem reagirati.  Bijela tkanina stavljena mi je preko ustiju i nosa.  Zadnje što vidim je mrak.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Budim se u nekom uredu. Svjetlost sa prozora udara mi ravno u oći. Ležim na crnoj kožnoj fotelji u predivnom i prostranom uredu.  Prevladavaju tamni tonovi i to mi stvara osjećaj ugode. Hodam zbunjeno po sobi pokušavajući shvatiti što se događa.  Nije mi jasno zašto bi me netko oteo i pustio bez nadzora da radim što hoću.

Sjedam za radni stol u crnu kožnu stolicu i otvaram prvu ladicu u nadi da ću pronaći nešto zanimljivo.  U tom trenutku u sobu ulazi visoki mladić, par godina stariji od mene.
Crna kosa i mala bradica čine ga još privlačnijim. Crne hlače i uska majica ocrtavaju sve njegove mišiće. Jednim pokretom skida sunčane naočale s glave i stavlja ih na rub majice te ledeno plavim očima gleda u mene. 

Sjeda na fotelju u kojoj sam do maloprije spavala i napokon progovara.

"Vidim, već si se raskomotila" njegov dubok glas učini da mi se tijelo naježi.  Sve na njemu zračilo je seksipilom.

"Ja sam Anna, iako pretpostavljam da Vi to već znate, ali ja ne znam tko ste vi i zato mi nije ugodno razgovarati s vama. Uz to još ste me oteli i zatočili u ovu prostoriju. Mislite li da je to uredu od vas." uputila sam mu hladan pogled i još jače se uvalila u stolicu.
Hladno se nasmijao i nastavio govoriti.

"Prva stvar: ne govori mi Vi jer nije velika razlika među nama, druga stvar: ja ti želim pomoći, a to ćeš uskoro i sama shvatiti, treća stvar:sviđa mi se tvoja hladnoća i vjerovatno bih spavao s tobom, ali to mi nije zadatak pa to neću napraviti. Jedino ako ti inzistiraš na tome" hladan izraz i dalje je stajao na licu. Koliko god me odbijala njegova hladnoća, nešto je imalo u njemu što me privlačilo.

"Sad ću ja tebi reći nekoliko stvari.
Kao prvo:ne naređuj mi, kao drugo: ja ne znam o čemu bi mi mogli razgovarati, kao treće: ja ne želim spavati s tobom ni pod koju cijenu.  Zato drži prste kod sebe da ne budem prisiljena slomiti ih" sad već bijesno sam udarila rukom o stol, ali natrag sam se naslonila na stolac.

"Polako Anna, imamo mi puno toga za pričati, ali sve u svoje vrijeme.  Prvo ću se pobrinuti da sama povežeš neke stvari.  Mislim da će ti za početak moje ime zvučati poznato. Ja sam Jan Benson" nepomično je zurio u mene očekivajuči da će mi njegovo ime nešto značiti.

Zurila sam i ja u njega i ništa nisam shvaćala.  Njegovo ime ništa mi nije značilo. I tad sam se sjetila.  Gospodin i gospođa Benson.  Ljudi koji su poginuli zajedno sa mojim roditeljima.

"Kako si me našao.  I zašto si mene oteo.  Nisam ti ja ubila roditelje." zbunjeno sam pokušavala povezati neke stvari, ali jednostavno ništa nije imalo logike.

"Polako, sve će se polako saznati. Ima vremena, ali prvo moraš nešto pojesti, vjerujem da nisi ništa danas jela.  Molim te, prati me." ustao je sa fotelje i uputio se prema vratima. Ustala sam za njim jer sam stvarno bila gladna.  Otvorio je vrata i kavalirski me pustio prvu.  Izašla sam iz ureda u veliki hodnik. Cijeli hodnik bio je u crnom mramoru.  Na bijelom stropu visio je kristalni luster.  Zidovi su bili ukrašeni velikim slikama,  a pored zidova nalazili su se kameni kipovi.

"Mogu li biti sigurna da me nećete otrovati" sumnjičavo sam ga pogledala.

"Da sam te htio mrtvu, već sam te mogao ubiti" blago se nasmješio i krenuo niz mramorne stepenice.