Dvije strane ljubavi

Part 2

Anna's P.O.V.

Sedam je sati ujutro. Probudila sam se dosta ranije od budilice, jer od uzbuđenja nisam mogla spavati. Razgovor za posao mi je u devet tako da imam još dosta vremena za sebe.

Popila sam jutarnju kavu kako bi se do kraja razbudila, pročitala novosti na društvenim mrežama i pojela jedan sendvič. Otuširala sam se i počela tražiti odjevnu kombinaciju za razgovor. Nisam znala što obuči. Mislim da moja klasična odjeća neće ostaviti dobar dojam o meni. Više sam u njoj ličila na članove neke bande nego na FBI agenticu. Pretraživala sam ormar pola sata, ali kad sam shvatila da druge odjeće nema, uzela sam crne poderane hlače, crnu majicu, crnu kožnu jaknu i bijele starke.

Ušla sam u svoj crni Audi R8. Trebalo mi je 10 minuta da dođem do sjedišta FBI-a. Ušla sam u visoku zgradu i prišla starijoj ženi na šalteru.

"Dobar dan. Ja sam došla na razgovor za posao pa ako bi mi mogli reći gdje se razgovori održavaju." pitala sam ljubazno gospođu na šalteru.

Podigla je glavu i ljubazno se nasmiješila.

"Naravno. Samo mi recite za koji posao"

"Za FBI-a agenticu"

"Anna Black" upitala me.

"Da"

"Prati me, molim te" krenula je niz hrpu dugih hodnika a ja sam hodala iza nje. Pratila sam je u stopu jer sam se bojala da se ne izgubim između hrpe inspektora i policajaca koji su obavljali svoje poslove. Prošli smo pored par policajaca koji su vodili zatvorenike, dok su ih oni vrijeđali i prijetili im.

"Ne brini. Ne mogu nam ništa. Ovdje se dobro pazi na njih, a i na nas. Nikada ni pod kojim slučajem im ne odajemo svoj identitet. Ta mala pogreška sve bi nas mogla stajati glave." govorila mi je ispred velikih drvenih vrata.

"Razumijem Vas. Nije lako raditi ovdje" rekla sam simpatičnoj gospođi.

"U potpunosti se slažem s tobom, ali navikneš se s vremenom." govorila je uz smiješak.

Pokucala je par puta na vrata i ušla u ogroman ured u crno-bijelom namještaju. S jedne strane cijeli zid bio je u staklu i pružao je pogled na cijeli grad. U sredini prostorije nalazio se veliki crni stol s crnom kožnom stolicom. S lijeve strane nalazila se ogromna polica s hrpom fascikla i papira. Zapanjeno sam gledala cijeli ured.

"Sviđa ti se?" nečiji muški glas trgnuo me iz misli. Tek sad sam shvatila da sam izgledala poput malog djeteta koje vidi lizalicu. Čovjek mi se počeo približavati i pružio mi je ruku.

"Liam Payn, šef FBI tima."

"Anna Black" rekla sam i rukovala se s njim.

Malo je reći da je šef bio zgodan. Smeđa kosa i smeđe oči. Imao je malu bradicu a kosa mu je bila lagano podignuta i zagelirana. Bio je mojih godina, možda malo stariji. Bio je simpatičan i stalno se smijao.

Razgovarali smo skoro sat vremena.

Prvih pola sata smo se zezali a onda je počeo postavljati ozbiljnija pitanja. Tad sam tek shvatila da ima i on ozbiljnu stranu. Cijelo vrijeme dok me ispitivao imao je ozbiljan izraz lica. Ponekad bi se malo nasmijao ali ne kao na početku.

Na kraju razgovora mi je rekao da sam primljena. Bila sam u šoku. Znala sam da ću uspjeti ali duboko u meni postojala je sumnja.

"Hvala vam puno" rekla sam još uvijek u šoku.

"Ne trebaš zahvaljivati, rođena si za ovaj posao. Svi prije tebe bili su ukočeni i nisi s njima mogao normalno ni pričati jer su se hvalili svojim sposobnostima koje ni nemaju. I molim te prijeđimo na ti, i ovako smo isto godište."

"Potrudit ću se raditi ovaj posao najbolje što mogu. Da, mislim da je u redu da prijeđemo na ti" rekla sam zadovoljna jer sam uspjela ostvariti svoje snove.

"Počinješ raditi od sutra, ali danas ćeš ostati da upoznaš partnera i da vidiš ured, dobit ćeš značku, službeno oružje i morat ćeš proučiti pravila ponašanja. Dobit ćeš i uniformu ali nju ne nosiš svaki dan, već po potrebi. Ona će ostati ovdje. Odijevaš se po svojoj volji. U cilju nam je da nas ne prepoznaju na ulici. Ovisno o zadatcima, dobit ćeš uputstva o određenom oblačenju. Mi se krećemo po svim terenima i nemamo uniforme jer jedan dan možemo biti u gradu prepunom ljudi i pratiti osumnjičene bez da nas primijete a drugi dan upadati u kuće s namjerom da nas primijete" govorio mi je sve to dok me vodio prema uredu mog budućeg kolege i mene.

Ured je bio sličan Liamovom samo je ovaj imao dva stola koja su bila jedan nasuprot drugoga. Za prvim stolom sjedio je plavi dečko. Imao je plave oči, plavu kosu, bijele zube i prelijep osmjeh. Također je bio mojih godina. Svi ovdje bili su zgodni. Ne znam da li oni ovdje zapošljavaju manekene ili je ovo slučajnost.

"Niall Horan" predstavio se plavi dečko.

"Anna Black'' predstavila sam se uz mali smiješak.

"Uskoro će ti Mia donijeti stvari, ja sad moram ići, posao zove, a vi se do tada malo bolje upoznajte." rekao je Liam te je otišao iz ureda usput pozdravljajući mene i Nialla, bar mislim da se tako zove.

"I onda Anna,kako to da si odlučila postati FBI agentica?"

"Oduvijek me privlačila opasnost, a i volim ovaj posao"

"Mogla si biti i kriminalac. Na isto ti dođe, samo radiš s druge strane zakona" rekao je zabavljajući se nekim papirima.

"Mogao si i ti pa si ipak ovdje" vratila sam mu istom mjerom.

"Kako znaš da ne radim" upitao me sa zavodljivim smješkom.

Ako misli da ću pasti na ovo, gadno se vara.

"Ne izgledaš mi kao da si sposoban voditi dva života" uzvratila sam mu uz malen smiješak.

"Opaka si. To mi se sviđa. Ova prije tebe jedva da je progovorila dvije riječi na dan"

Taman sam mu htjela nešto odgovoriti kad je u ured uletjela gospođa sa šaltera s mojim stvarima. Znači ime joj je Mia.

"Izvoliš, ovdje su ti sve stvari koje ćeš trebati. Mislim da će ti uniforma biti u redu. I pripazi na oružje. Pištolj mora biti uvijek zakočen. Ovdje ti je pravilnik i malo ga prouči. Drago mi je što si ti dobila ovaj posao. A sad me ispričaj moram ići dalje."

"Hvala vam"

"Oh.. Molim te nemoj mi govoriti vi, osjećam se staro."

"U redu, hvala ti" rekla sam joj sa smiješkom. Sviđa mi se ova žena. Ljubazna je i draga.

"Mislim da bih ja sad trebala ići doma. Mislim upoznala sam sve koje trebam i sve sam dobila pa mislim da je to sve za danas" rekla sam sva zbunjena jer ne znam moram li se kome javiti ili ne. Niall me čudno pogledao i puknuo se smijati.

"Što je smiješno?" pitala sam zbunjena.

"Pa ti, toliko si zbunjena i nervozna. A znaš koliko si smiješna kad si nervozna" i dalje se nastavio smijati.

"Nije smiješno. Znaš li koliko je teško prvi dan. Ne znam trebam li se kome javiti da idem ili ne." pravila sam se ljuta iako sam se jedva suzdržavala da ne puknem od smijeha.

"Znam, samo nisam mogao da se ne nasmijem. I ne moraš se nikome javiti. Kad si gotova slobodno odeš, ali ne prije kraja radnog vremena"

"Hvala na informaciji. Pa onda idem. Vidimo se sutra"

"Bok. I usput dobar auto."

"Čekaj malo. Od kud ti znaš koji ja auto vozim?"

"Ja sve znam. Što misliš zašto radim u FBI-u." rekao je uz smiješak.

"Da imaš pravo. I hvala."

Otišla sam i sjela u auto. Nasmijala sam se prisjećajući se današnjeg dana. Upoznala sam toliko simpatičnih ljudi. Drago mi je što ću upravo s njima raditi.