Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Četvrti dio - VIII

– Evo – okrene se naglo Lizaveta Prokofjevna – mi sada prolazimo kraj njega. Ma što mislila Aglaja i ma što se dogodilo poslije, ipak nam on nije tuđ, a sada je još i u nesreći i bolestan; ja ću barem svratiti i pohoditi ga. Tko hoće sa mnom, hajde, tko neće, neka prođe; put mu nije zakrčen.

Razumije se, svi uđoše. Kako se i pristoji, knez pohiti da još jedanput zamoli za oproštaj zbog jučerašnje vaze i... skandala.

– No, ništa – odgovori Lizaveta Prokofjevna – nije mi žao vaze, žao mi je tebe. Primjećuješ, dakle, sada i sâm da je bio skandal: evo što znači »sutradan«... Ali ništa zato jer svatko sada vidi da se od tebe ne može ništa iziskivati. No, doviđenja ipak; ako možeš, prošeći se i opet spavaj – to ti je moj savjet. A ako hoćeš, zalazi nam kao i prije; budi uvjeren zauvijek, ma što se dogodilo, kako god stvari krenule, ti ipak ostaješ prijatelj našega doma; barem moj. Za sebe barem mogu jamčiti.

Na izazov odgovore svi i potvrde majčina čuvstva. Odu oni, ali u toj prostodušnoj žurbi da kažu štogod ljubazno što će ga ohrabriti, krila se mnoga krutost, čemu se nije ni dosjetila Lizaveta Prokofjevna. U pozivu da im dolazi »kao i prije« i u riječima: »barem moj« – opet se oglasilo neko proročanstvo. Knez se stade sjećati Aglaje; ona mu se doduše divno osmjehnula kad je ušla i kad se opraštala, ali nije rekla ni riječ, pa ni onda kad su ga svi uvjeravali o prijateljstvu, premda ga je dva puta uporno pogledala. Lice joj je bilo bljeđe nego obično, kao da je loše prespavala noć. Knez odluči da svakako ode još večeras k njima »kao i prije« i pogleda grozničavo na sat. Točno tri minute nakon odlaska Jepančinih uđe Vjera.

– Lave Nikolajeviču, Aglaja mi je krišom predala poruku za vas.

Knez zadršće sav.

– Je li pismo?

– Nije, nego usmeno; a i to je jedva smogla. Jako vas moli da danas cio dan ne odlazite ni na časak od kuće, sve do sedam sati navečer, ili čak do devet, nisam pravo čula.

– Ali... zašto to? Što to znači?

– Ja ne znam ništa; samo mi je naredila da vam sigurno javim.

– Je li i rekla tako: »sigurno«?

– Nije, nije rekla ravno; jedva se i malo okrenula te izgovorila, ali na sreću sam ja priskočila. No po licu joj se vidjelo kako je naređivala: sigurno. Tako me je pogledala da mi je zamrlo srce...

Nekoliko pitanja još, i knez nije doduše ništa više doznao, ali zato se još gore uznemirio. Kad je ostao sâm, legao je na divan i opet se zamislio. »Možda će ondje kod njih biti tkogod do devet sati i ona se opet boji za mene da ne bih pred gostima počinio kakvu ludoriju«, pomisli naposljetku i opet stane nestrpljivo očekivati večer i gledati na sat. No zagonetka se odgonetnula mnogo prije večeri, pa i opet u obliku novog posjeta, odgonetka u obliku nove, mučne zagonetke: upravo pola sata nakon odlaska Jepančinih došao k njemu Ipolit, tako umoran i izmučen da je ušao i bez ijedne riječi, kao bez svijesti, baš pao na naslonjač i onoga časa zapao u nepodnošljiv kašalj. Raskašljao se do krvi. Oči su mu blistale, a crvene mu se pjege zarumenjele na obrazima. Knez mu promrmlja nešto, ali on ne odgovori, nego je još dugo bez odgovora odmahivao samo rukom da ga zasad ne uznemiruje. Naposljetku se prenuo.

– Odlazim! – izgovori naposljetku hrapavim glasom s teškom mukom.

– Ako hoćete, ja ću vas otpratiti do kuće – reče knez i pridigne se, ali se trgne, jer se sjetio maloprijašnje zabrane da ne smije odlaziti od kuće.

Ipolit se nasmije.

– Ja ne odlazim od vas – nastavi, neprestano se zadišući i kašljucajući – nego sam, naprotiv, smatrao potrebnim doći k vama, i po poslu... inače vas ne bih uznemirivao. Ja odlazim onamo, a sada se čini da je ozbiljno. Gotov sam! Nije meni da me žalite, vjerujte mi... bio sam danas već legao u deset sati da i ne ustanem više sve do onog časa, ali sam se, eto, predomislio i ustao još jedanput da dođem k vama... trebalo je dakle.