Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Četvrti dio - IV

– Možda je bila samo šala za veseli smijeh.

– Razumijem. Nevina laž za veseli smijeh, makar bila i gruba, ne vrijeđa čovječje srce. Gdjekoji i laže, ako vas volja, jedino od prijateljstva, da razveseli subesjednika; no ako izviruje nepoštovanje, ako tko možda baš takvim nepoštovanjem želi pokazati da mu je vaše društvo teret, onda preostaje plemenitu čovjeku samo da se odvrati i prekine drugovanje, a uvreditelja da stjera onamo gdje mu je mjesto.

General je čak i pocrvenio dok je to govorio.

– Pa Lebedev i nije mogao biti dvanaeste godine u Moskvi; premlad je za to; to je smiješno.

– Prvo to; no recimo da se već mogao roditi onda; ali kako smije tvrditi u oči, da je francuski chasseur uperio na njega top i odbio mu nogu, tako za šalu, da je on podigao tu nogu i odnio je kući, onda je pokopao na Vaganjkovskom groblju, te kaže da je nad njom postavio spomenik, s natpisom s jedne strane: »Ovdje je pokopana noga koleškoga sekretara Lebedeva«, a s druge strane: »Počivaj, mili praše, do radosnog uskrsnuća« i da naposljetku služi svake godine za nju panihidu (to je već svetogrđe) i zbog toga putuje svake godine u Moskvu. A za dokaz me poziva u Moskvu da pokaže i grob, i čak na Kremlju onaj isti francuski top koji je dopao u plijen; tvrdi da je jedanaesti od ulaznih vrata, francuski falkonet starinskog tipa.

– A uz to su mu obje noge čitave, vidi se! – nasmije se knez. Uvjeravam vas da je to nevina šala, ne srdite se!

– No, dopustite da i ja to razumijem; što se tiče nogu koje se vide – recimo da to još nije sasvim nevjerojatno; on tvrdi da mu je noga od Černosvitova...

– Ah, da, vele da s nogom od Černosvitova možeš igrati.

– Znam dobro; kad je Černosvitov pronašao svoju nogu, odmah je dotrčao k meni da mi je pokaže. Ali Černosvitovljeva je noga pronađena kudikamo kasnije... I uz to tvrdi da ni njegova pokojna žena za svega im bračnoga života nije znala da on, muž njezin, ima drvenu nogu.

»Ako si ti«, kaže on kad sam mu primijetio sve nezgrapnosti, »ako si ti dvanaeste godine bio Napoleonov paž, dopusti i meni da pokopam nogu na Vaganjkovskom groblju.«

I general kao da se malko zbunio, ali u taj je isti tren pogledao kneza sasvim uznosito i zamalo da nije podrugljivo.

– Recite sve, kneže – otegne osobito tečno – samo recite. Ja sam milostiv, govorite sve: priznajte kako vam je smiješna i sama misao što pred sobom gledate čovjeka u njegovu istinskom poniženju i... suvišnosti, a u isti mah čujete da je taj čovjek bio osobni svjedok... velim događajima. Nije vam on još ništa... nabrbljao?

– Nije; nisam ništa čuo od Lebedeva – ako vi govorite o Lebedevu...

– Hm!... ja sam mislio protivno. Zapravo smo i zapodjenuli jučer razgovor baš u povodu toga... čudnoga članka u arhivi. Primijetio sam da je nezgrapan, a kako sam ja sam bio osobni svjedok... vi se smješkate, kneže, vi mi gledate u lice?

– Ne-ne, ja...

– Ja sam mladolik – otezao je general riječi – ali sam po godinama nešto stariji nego što se zaista činim. Dvanaeste godine bilo je meni desetak ili jedanaestak godina. I sam ne znam pravo svoje godine. U osobniku su mi smanjene godine; i samomu mi je bila slabost da sam za cijeloga života pomlađivao sebe.

– Uvjeravam vas, generale, ne smatram nikako čudnim što ste dvanaeste godine bili u Moskvi... i dakako, vi možete pripovijedati... isto onako kao i svi koji su bili. Jedan od naših autobiografa započinje svoju knjigu baš time da su dvanaeste godine u Moskvi francuski vojnici kruhom hranili njega, napršče.

– Eto vidite – milostivo odobri general – moja zgoda nadilazi, dakako, obične zgode, ali nema u njoj ničega neobičnoga. Vrlo se često istina čini nemogućom. Kamer-paž! Čudno je slušati to, dakako. No zgoda s dječakom od dvanaest godina objašnjava se možda baš njegovom dobi. S dječakom od petnaest godina ne bi toga već bilo, i svakako je tako, jer da mi je bilo petnaest godina, ja ne bih onoga dana, kad je Napoleon ušao u Moskvu, bio pobjegao iz naše drvene kuće u Staroj Basmanci, od moje majke koja je zakasnila otputovati iz Moskve te je drhtala od straha. Da mi je bilo petnaest godina, bio bih se uplašio, a s deset godina nisam se ničega ustrašio, nego sam se progurao kroz svjetinu čak do dvorskih stuba kad je Napoleon sjahivao s konja.