Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Drugi dio - VI

– Ne, nisam prenio.

– Zar ste je ondje ostavili?

– Ne može se prenijeti, treba kidati iz zida... Čvrsto je, čvrsto.

– A možda ima i ovdje isto takva?

– Još i bolja, još i bolja, zato sam i kupio ljetnikovac.

– A-a. Koga vi to maločas niste pustili k meni? Prije jednog sata.

– To je... to je bio general. Nisam ga zaista pustio, ne pristaje on uz vas. Ja, kneže, duboko poštujem toga čovjeka, to je... to je velik čovjek; vi ne vjerujete? No, vidjet ćete, ali ipak... bolje bi bilo, svijetli kneže, da ga ne primate.

– A zašto to, molim vas? I zašto vi sada, Lebedeve, stojite na prstima, a meni prilazite uvijek kao da mi želite šapnuti na uho tajnu?

– Nitkov sam, nitkov, osjećam – odgovori iznenada Lebedev, čuvstveno se gruvajući u prsa. – A neće li vam general biti odviše gostoljubiv?

– Odviše gostoljubiv?

– Gostoljubiv. Prvo, on se već i sprema stanovati kod mene, pa neka je to, ali je nasrtljiv, odmah se rođaka. Ja i on smo se srodili već nekoliko puta, razabrali smo da smo svojta. I vi ste njemu po majci nećak u drugom koljenu, tumačio mi je još jučer. Ako ste vi njemu nećak, onda smo također rodbina ja i vi, svijetli kneže. Nije to ništa, mala slabost, ali malo prije je tvrdio da za svega njegova života, još otkad je bio zastavnik pa sve do jedanaestoga lipnja lanjske godine, nije ni jedan dan sjedalo kod njega za stol manje od dvjesta osoba. Dotjerao je napokon dotle da i nisu ustajali, nego su ručavali i večerali i čaj pili po petnaest sati na dan, tridesetak godina redom, bez ikakva prekida, jedva je bilo vremena da se promijeni stolnjak. Jedan ustaje, odlazi, drugi dolazi, a na svečane i na carske dane dolazilo je i trista ljudi. A na dan tisućgodišnjice Rusije nabrojio je sedam stotina ljudi. Ta to je strahota: – takvi govori loš su znak; takve gostoljubive ljude strašno je i primati u svojoj kući, te sam pomislio: neće li on biti pregostoljubiv meni i vama?

– Bratski i primam za šalu; neka budemo svojta: što marim, na veću je čast. Ja u njemu čak i uza svih dvjesta osoba i unatoč tisućgodišnjici Rusije vidim jako velika čovjeka. Iskreno vam govorim. Vi ste, kneže, malo prije spomenuli tajne, to jest, da vam se ja tobože približavam kao da vam želim javiti tajnu, tajna baš i ima: ona neka osoba upravo je poručila da bi se jako željela tajom sastati s vama.

– A čemu tajom? Nipošto. Sam ću ići k njoj, makar i danas.

– Nipošto, nipošto nemojte – zamaše Lebedev rukama – i ne boji se ona toga što vi mislite. Zbilja: onaj izmet dolazi baš svaki dan i pita za vaše zdravlje; znate li vi?

– Vi njega nekako prečesto nazivate izmetom, to mi je jako sumnjivo.

– Nikakve sumnje ne može biti, nikakve – odbije Lebedev brže.

– Htjedoh samo objasniti da se ona osoba ne boji njega, nego sasvim drugoga, sasvim drugoga.

– Pa čega, govorite brže – ispitivao je knez nestrpljivo, gledajući Lebedevljevo tajanstveno kreveljenje.

– To i jest tajna.

I Lebedev se osmjehne.

– Čija tajna?

– Vaša tajna. Sami ste mi zabranili, svijetli kneže, da ne smijem govoriti pred vama... – promrmlja Lebedev, a kad se nauživao što je radoznalost svojega slušatelja dotjerao do bolesne nestrpljivosti, završi odjednom: – Boji se Aglaje Ivanovne.

Knez se namršti i pošuti časak.

– Tako mi Boga, Lebedeve, otići ću iz vašega ljetnikovca – reče naglo. – Gdje su Gavrila Ardalionovič i Pticini? Kod vas? I njih ste vi primamili k sebi.