Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - XV

– Govorio sam vam da je uvijek naginjala na to – lukavo mu došapne Afanasij Ivanovič.

– I uz to groznica...

Rogožinova je družba bila gotovo u istom sastavu kao i jutros; jedino se još pridružio neki raskalašeni starkelja koji je nekad bio urednik nekakvog skandaloznog pamfletskog listića, i o kojem se u njem pričalo da je založio i propio svoje krive zlatne zube, i jedan bivši potporučnik, istinski suparnik i konkurent, po zanimanju i određenju, jutrošnjemu šakatomu gospodinu; od Rogožinova društva nije njega nitko poznavao, nego su ga pokupili na sunčanoj strani Njevskoga prospekta, gdje je zaustavljao prolaznike i stilom Marlinskoga molio milostinju, uz lukavu izliku da je on sâm »u svoje vrijeme davao moliteljima po petnaest rubalja srebra«. Ta se dva konkurenta odmah dadoše u neprijateljstvo jedan prema drugomu. Prijašnji se šakati gospodin čak i uvrijedio kad je u družbu primljen »molitelj«, ali kako je od prirode bio šutljiv, ponekad je rikao kao medvjed i s dubokim prezirom gledao kako mu se umiljava i šali se s njim »molitelj«, koji je bio čovjek svjetski i političan. Naoko se činilo da će potporučnik zadobivati »u poslu« više vještinom i spretnošću nego snagom, a i rastom je bio nešto niži od šakatoga gospodina. Delikatno, ne zapodijevajući javnu prepirku, ali strašno se hvališući, nekoliko je puta natuknuo o prednostima engleskoga boksa, jednom riječju, pokazalo se da je najčistiji zapadnjak. Šakati se gospodin uz riječ »boks« samo smješkao prezirno i uvredljivo te je sa svoje strane, ne udostojavajući suparnika javne prepirke, pokazivao gdjekada šuteći, kao iznenada, ili pravije isticao gdjekada jednu sasvim nacionalnu stvar – golemu šaku, žilavu, čvoravu, obraslu nekim riđastim maljama, i svima je bilo jasno: ako se ta dubokonacionalna stvar spusti bez omaške na koji predmet, zaista će preostati samo mokra mrlja.

Jako »natovarenih« opet nije bilo među njima, kao i nedavno, jer se za to postarao sâm Rogožin kojemu je cio dan bio na pameti posjet kod Nastasje Filipovne. Sâm se otrijeznio gotovo sasvim, ali zato zamalo da nije pobenavio od svih dojmova što ih je pretrpio toga nezgrapnoga i sasvim neobičnoga dana u svojem životu. Samo mu je jedno bilo neprestano pred očima, na pameti i u srcu, svakoga časa, svakoga trena. Zbog toga jednoga proveo je sve to vrijeme, od pet sati poslije podne sve do jedanaest sati, u beskrajnoj brizi i nemiru, bakljao se s Kinderima i Biskupima, koji su i sami gotovo poludjeli koliko su se natrčali u njegovu poslu. Pa ipak se skupilo sto tisuća gotova novca što ih je letimice, podrugljivo i sasvim nejasno natuknula Nastasja Filipovna – uz kamate o kojima se i sâm Biskup stidio govoriti s Kinderom naglas, nego je samo šaptao.

Kao i nedavno, Rogožin je stupao pred svima, a drugi su kretali za njim, doduše s potpunom sviješću o svojim prednostima, ali ipak nešto plašljivo. Najviše su se, Bog bi znao zašto, bojali Nastasje Filipovne. Jedni su od njih mislili čak i to da će ih odmah sve »svitlati niza stube«. Među tima što su tako mislili bio je između drugih gizdelin pobjeditelj srdaca Zaljožev. Ali drugi, pogotovo šakati gospodin, doduše samo u srcu, ali ne naglas, duboko su prezirali pa i navidjeli Nastasju Filipovnu, te su išli k njoj kao u opsadu. No sjajni namještaj prvih dviju soba, stvari za koje nisu ni čuli niti ih vidjeli, rijetko pokućstvo, slike, golem kip Venerin – sve je to izvelo na njih neodoljiv dojam štovanja i gotovo straha. To dakako nije smetalo svima njima da se, unatoč strahu, s bezobraznom radoznalošću malo-pomalo proguraju za Rogožinom u gostinsku sobu; ali kad su šakati, gospodin »molitelj« i neki drugi primijetili među gostima generala Jepančina, u prvi im je čas toliko klonulo junaštvo da su pomalo stali čak i uzmicati u drugu sobu. Jedini je Lebedev bio među najhrabrijima i najuvjerenijima, te se isticao gotovo uz Rogožina, jer je dokučivao što zaista znači milijun i četiri stotine tisuća gotova novca, a sto tisuća sada odmah u rukama. Mora se uostalom primijetiti da su se svi oni, pa i sam znalac Lebedev, donekle bunili u poznavanju granica i krajeva svoje moći, i je li im sada zbilja sve slobodno ili nije. Lebedev je u gdjekojim trenucima bio voljan zakleti se da je sve slobodno, no u drugim je trenucima osjećao nespokojnu potrebu da se za svaki slučaj sjeti u sebi nekih stavaka zakonskoga zbornika, naročito onih koje ga hrabre i mire.