Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot

Prvi dio - III

– A znate, kneže – reče on gotovo sasvim drugim glasom – ta ja vas ipak ne znam, a i Jelizaveta će Prokofjevna možda poželjeti vidjeti svojega prezimenjaka... Počekajte, ako vas je volja, ako imate vremena.

– O, imam ja vremena; vrijeme je sasvim moje – i knez odmah položi svoj meki, okrugli šešir na stol. – Ja sam se, priznajem, tomu i nadao da će se Jelizaveta Prokofjevna sjetiti možda da sam joj pisao. Maločas je vaš sluga, dok sam čekao ondje, posumnjao da sam došao prosjačiti; primijetio sam to, a kod vas su valjda stroge instrukcije o tom; ali zaista nisam zato došao, nego samo zato da se sastanem s ljudima. Samo mi se čini da sam vas omeo, što me uznemiruje.

– Znate što, kneže – reče general s veselim smiješkom – ako ste vi zbilja takvi kakvi se činite, možda će i ugodno biti upoznati se s vama; ali vidite, ja sam zaposlen čovjek i odmah ću opet sjesti štošta pregledati i potpisati, a zatim ću se otputiti k njegovoj svjetlosti, zatim u službu, pa tako biva da ja, premda volim ljude... dobre, to jest... no... Uostalom, tako sam uvjeren da ste vi izvrsno odgojeni, te... A koliko vam je godina, kneže?

– Dvadeset i šest.

– Hju! A ja sam mislio mnogo manje.

– Da, kažu da mi je lice mlađahno. A ja ću naučiti ne smetati vam i brzo ću shvatiti, jer i sâm nikako ne volim smetati... A naposljetku, meni se čini da smo na oko tako različiti ljudi... zbog mnogih neprilika, te među nama valjda i ne može biti mnogo zajedničkih stvari, ali znate, ja i sâm ne vjerujem u ovu posljednju ideju, jer se često samo čini tako da nema zajedničkih stvari, a njih ima mnogo... to biva od ljudske lijenosti da se ljudi tako među sobom sortiraju po liku i ništa ne mogu naći... A uostalom, ja sam možda dosadno započeo? Kao da vi...

– Dvije riječi: imate li vi bar išta imutka? Ili ste možda namjerili baviti se čime? Oprostite što ja tako...

– Nipošto, ja vaše pitanje jako cijenim i razumijem. Nemam zasad nikakvog imetka, pa i nikakvog zanimanja zasad, a trebalo bi mi. A novac je kod mene dosad bio tuđi, dao mi ga za put Schneider, moj profesor, kod njega sam se u Švicarskoj liječio i učio, i dao mi upravo dovde, tako da mi je sada, na primjer, preostalo samo nekoliko kopjejki. Istina je, imam jednu stvar i treba mi savjet, no...

– Recite, od čega kanite sada živjeti i kakve su vam bile nakane? – prekine ga general.

– Htio sam raditi štogod.

– O, ta vi ste filozof; nego... imate li kakvih darova, sposobnosti, bar ikakvih, to jest onih kojima se zarađuje svakidašnji kruh? Oprostite opet...

– O, ne ispričavajte se. Ne, mislim da nemam niti darova, niti osobitih sposobnosti, nego naprotiv, zato što sam bolestan čovjek i nisam učio uredno. Što se pak tiče kruha, čini mi se...

General ga opet prekine i opet ga stane ispitivati. Knez mu iznova ispripovijeda sve što je bio već rekao. Pokazalo se da je general čuo za pokojnoga Pavliščeva, pa i znao ga osobno. Zašto se Pavliščev brinuo za njegov odgoj, nije knez znao ni sam objasniti; ali možda je bilo naprosto zbog staroga prijateljstva s njegovim pokojnim ocem. Knez je bez roditelja ostao kao malo dijete, sav je život proživio i odrastao po selima, jer i zdravlje je njegovo iziskivalo seoski zrak. Pavliščev ga je povjerio nekim starim plemkinjama, svojim rođakinjama; držali su mu isprva guvernantu, a onda odgojitelja; izjavio je uostalom da se doduše sjeća svega, ali malo od toga zna objasniti čestito, jer o mnogom nije premišljao. Česti napadi njegove bolesti stvorili su od njega gotovo idiota. (Knez je tako i rekao: idiota.) Pripovjedio je naposljetku da se Pavliščev sastao jednom u Berlinu s profesorom Schneiderom, Švicarcem, koji se bavi baš tim bolestima, ima zavod u Švicarskoj, u kantonu Wallisu, liječi po svojoj metodi hladnom vodom, gimnastikom, liječi i od idiotizma, i od ludosti, uz to poučava i bavi se uopće duševnim razvitkom; da ga je Pavliščev otpravio k njemu u Švicarsku, otprilike prije pet godina, sâm je pak umro prije dvije godine, iznenada, a nije učinio nikakve odredbe; da ga je Schneider držao i do kraja liječio još koje dvije godine; da ga nije izliječio, ali mu je jako pomogao; i da ga je naposljetku, po vlastitoj njegovoj želji i zbog jedne zgode koja se dogodila, otpravio sada u Rusiju.