Broken

Chapter 46.

"Cijelo vrijeme si šutila dok smo se vozili.. Je li zaista sve uredu?" Obje torbe je prebacio u desnu ruku, a zatim me lijevom nenadano uhvatio tako da smo šetnju nastavili držeći se za ruke. Isprepleo je prste s mojima, a palcem mi je dodirivao kožu dok smo pričali..

"Rekla sam ti. Samo sam umorna, to je sve!" Ne želim mu sad puniti glavu oko Sophie. Ako mi ima nešto kazati u vezi nje, onda će mi to vjerojatno i reći. 

"Je li ti bilo lijepo ova dva dana?" Pogledao me sa blistavim osmijehom i znala sam kako njega ne moram pitati isto pitanje. Bilo mu je sigurno bolje nego meni..

"Aham.." Klimnula sam glavom kako bih potvrdila svoj odgovor. Nikad mi neće izaći iz glave ona rečenica kad sam već bila u polusnu 'Ljepša si od sunca'. Nasmijem se čim zamislim njega dok izgovara tako čudan, ali opet tako prekrasan kompliment.

"Volio bih kad bismo ovo još jednom ponovili!" Rekao je sa zamišljenim pogledom dok je gledao prema naprijed. Naša uobičajena svakodnevnica je da se svađamo.. ali stalno! Skoro pa da našim svađama ni nema kraja. I onda se dogode dva dana.. Jedina dva dana u kojima nam je bilo lijepo i gdje smo naše svađe sveli na minimum.. hmm pa bar koliko smo to uspjeli postići.

"I ja bih to voljela.." Prolazili smo plažom koja je već u 1 sat popodne bila puna ljudi i tek kad smo se odmakli od plaže 50ak metara mogli smo normalno pričati. Čitavo vrijeme smo se držali za ruke dok smo pričali o glupostima. Svaki put kad bi mi Louis rekao nešto lijepo ili me uvrijedio na svoj poseban način zaboravila bih na Sophiu. Ne mogu razmišljati o njoj toliko vremena kad je on zapravo ovdje pored mene. Najgore se može dogoditi tek kad se vide, a ona je sad kilometrima udaljena od njega. Nakon pola sata ugodnog razgovora i šetnje koja se činila kao da je traja par minuta konačno smo došli do plave visoke kuće koja pripada njegovoj majci. Ne vidim ni jedno auto vani, pa pretpostavljam kako je Michael opet na poslu. 

"Idem u sobu odspavati.. Ona grmljavina od jutros me satrala!" Louis mi je rekao kad je skidao obuću i ostavio je odmah na ulazu u kuću. 

"Zar se nećeš javiti majci?" Pitala sam ga jer sam mislila kako će bar to učini s obzirom da joj se nije javio još otkako smo otišli na otok. Odmahnuo je glavom uz sitno gunđanje.

"Ne.. Reci joj da sam bio umoran. Ako želiš, možeš mi se pridružiti u sobi!" Osmijeh koji je odavao sve njegove misli mi govore da idem s njim, ali njemu u inat to neću učiniti. Rekla sam mu kako mislim pojesti nešto jer sam zaista gladna, a on je kao kakvo dijete napravio tužni izraz lica jer ne želim odmah pri povratku otići s njim u krevet.

"Okej, nema veze onda.. Ali ne znaš što propuštaš!" Na njegov sarkastičan odgovor pun egoizma i samopouzdanja samo sam zakolutala očima na što me on zagrlio i poljubio u čelo. Tako mi je glupo što sam niska toliko da se mora i saginjati kako bi me poljubio u čelo.. Kako mu je tek onda kad me ide poljubiti u usta.. Ohh! 
Otišao je uz stepenice u sobu držeći sa sobom one dvije torbe u kojima je bilo više našeg smeća nego ručnika i potrebnih stvari. Tek kad sam ga izgubila iz vida ušla sam u dnevnu sobu u kojoj su bile Sarah i Debora..

"Pa konačno ste stigli! Nisam vas čula kad ste ulazili." Debori se stvorio osmijeh na licu kad me je ugledala na ulazu, a Sarah i nije pridavala mnogo pažnje s obzirom da je ispred nje stajala jedna velika hrpetina knjiga. Podsjeća me na mene, jer sam baš ja ovako provela cijelo svoje školovanje. U zadnje vrijeme sam popustila.. "Gdje je Louis?" Debora je nastavila.

"Otišao je spavati. Kaže da je umoran.." Uzdigla sam ramena jer ni sama ne znam što bih još nadodala. Trebala sam ići s Louisom odspavati koji sat, a sigurna sam kako od tog spavanju na kraju ne bi bilo ništa.

"Aham.. Ovaj, jesi gladna? Mi smo taman sad ručali!" Da gladna? Pregladna sam i samo čekam kad će me pitati to pitanje. A njen sin je bio tako škrt da sa sobom nije ponio ništa novaca tako da smo slobodno mogli umrijeti od gladi da se njega pitalo..