EPISODE 8 - SEASON 5 - BOMB

6.2K 430 70
                                    

Evo nastavka:) Molim vas da glasate/komentirate, to je najmanje što možete učiniti za mene. Nije vam valjda teško napisati par riječi dok moj nastavak ima preko 3500 riječi :D

Volim vas, hvala što pratite, nadam se da ćete i dalje čitati <3 ako još niste, pogledajte trailer , imate sa strane<3

EPISODE 8 - SEASON 5 - BOMB (PRVI DIO)

JENNIFER CHECK'S P.O.V.

Šuljala sam se tihim koracima iza neke stambene zgrade. Nekoliko puta sam prešla očima  ceste, no Zaynu nije bilo ni traga. Nadam se da me nije pokušao zeznuti.  Nisam bezveze došla ovdje u ponoć. Automobili su narušavali noćnu tišinu kao i glasna glazba koja je dopirala iz noćnih klubova. Već dugo nisam bila ni u jednom otkada sam bila odvedena u Azkaban.  Dobro, Jennifer, dosta razmišljanja. Oprezno sam se osvrtala oko sebe dok sam hodala dok nisam začula nečije bijesno vikanje. Odmah sam odredila iz kojeg smjera zvuk dolazi te sam se ubrzo našla u malenoj uličici koja je dijelila dvije građevine.

''Pederčino! Daj novac!'' Bradati čovjek je snažno udarao nogama u trbuh jadnog krvavog mladića koji je jecao. Što se događa? ''Ja...nemam...'' Jedva je uspio nešto reći između udaraca. Nisam mogla gledati ovo. Kaznit ću tog čovjeka, onako kako i zaslužuje. Ništa strože ni blaže. Puls i disanje su mi se ubrzali tjerajući krv da putuje jače i jače, da proključa, da me natjera da poludim.

''Svijet ne treba pedere kao što si ti. Kako se uopće usuđuješ živjeti na ovom planetu?'' Nikada nisam voljela homofobe. Bila sam zaslijepljena ljutnjom. Mislim da sam upravo pronašla svoj slijedeći obrok. 

''Nemoj više...nemam...'' Od silne količine krvi, na meni su se pojavili i dobro istaknuli šiljasti očnjaci.

''Bez brige, ubit ću te brzo da ne širiš svoju boleštinu okolo..'' Nasmijao se grleno bradati čovjek.

''Ako ja tebe prva ne ubijem.'' Odlučila sam progovoriti te sam ga snažno uhvatila i ugrizla za vrat. Trzao se, opirao se, ali sam Bog zna da nije imao nikakve šanse protiv mene. Vrištao je i cvilio što mi je još naknadno povećalo apetit. Njegov život se prelijevao u mene vraćajući mi snagu i moć. Napokon je klonuo i pao u nesvijest. Svi njegovi mišići su se opustili u mojim rukama. Zaboravila sam koliko je ovo dobar osjećaj. Ne mogu više ni razmišljati racionalno, demonski dio u meni me preuzeo. Nesvjesno sam se nasmiješila dok sam trgala njegovo meso.

Kad sam završila, došla sam k sebi. Učinila sam to. Opet. Zar imam toliko malo kontrole? Mladić je sklupčanih koljena sjedio u kutku uličice, kraj kontejnera. Gledao me sa strahom u očima. Ono malo svjetla, koje nam je ulična svjetiljka poklanjala, obasjalo je njegovo lice. Nešto krvi je bilo sasušeno. Plakao je  trudeći se da bude tiho. Pogledala sam leš kraj sebe. Ne znam tko mi se više gadi; on ili ja?

Ali, na kraju svega, morala sam.

''Jesi dobro?'' Sitnim koracima sam se približavala mladom muškarcu. Tresao se od straha i vjerojatno, od hladnoće. Obrisala sam se rukavom svoje kožne jakne. Čudan je osjećaj biti istovremeno demonsko čudovište i ljudsko biće, a još je teže ta dva bića  izbalansirati, dovesti u ravnotežu. Nikada nisam bila potpuno zla, ali nikada nisam bila ni neću biti potpuno dobra. Ništa kod mene nije ni bijelo ali ni crno. Mladić se želio odmaknuti od mene, ali masnice i slomljeni dijelovi tijela su mu otežavali.

Čučnula sam kraj njega i ugrizla se brzo za svoje zapešće. Rana se otvorila nakon čega je potekla krv. Pogledala sam ga duboko u oči, dublje nego što je on mogao shvatiti. Željela sam mu dati mir. Hrabrost. Njegove zjenice su se širile i sužavale dok sam mu govorila ne prekidajući kontakt očima:''Nikome nećeš reći šta se dogodilo. Ne boj se. Izliječit ću te. Sve je u redu.''

The Vampire WitchWhere stories live. Discover now