The Vampire Witch

EPISODE 2 - SEASON 2 - WEIRD DREAM

- WEIRD DREAM - EPISODE 2 - SEASON 2

**

HARRY'S P.O.V.

Mare je trebala stići svaki čas. I popizditi nakon što joj priopćim što smo upravo Valentine i ja učinili. Napravili smo ritual, a nismo smjeli. Ne bih se čudio da nas Maria strpa u kofere i baci u more da se utopimo. Kršili smo njena pravila, bili smo u njenom uredu i ona...jednostavno će poludjeti. Naravno da nisam mogao Alex samu poslati. Poslao sam par ljudi da prate njeno stanje i prema najnovijim informacijama nije dobro što nije dobro. Što ako smo zakazali negdje i učinili krivi postupak? Ne bih mogao s time živjeti. Razmišljam o nečemu. Glupom. Ponekad razmišljam kao tinejdžer kojem hormoni još uvijek divljaju. Zabrinut sam. Najavljeni su napadi. Majka mi je na sigurnom, sestra također (ako možete to tako nazvati). Moja sestra. Zamislio sam njeno nasmijano lice. Rastužio sam se. Ona bi sigurno znala što valja činiti u ovim trenucima. Prerano sam došao na tron kao i dečki. Max nam je ubio očeve. Oni se nisu odupirali. Ponosno su prihvatili smrt i stali pred nju. Htjeli su nas vidjeti kako zajedno funkcioniramo. Alexandra. Što s njom? Trebam je kraj sebe inače neću biti miran. Nikad neću biti miran ukoliko nije na sigurnom jer ako joj se išta dogodi, nisam siguran kako ću to moći podnijeti.
Zvuk potpetica je odjekivao hodnikom.

«Evo i mene! Gdje je ta Alex ako sam uopće pogodila ime?» Sva sretna s osmijehom na licu je vukla svoj kovčeg na kotačiće i stigla do mene.

»Doma.» Odgovorio sam držeći ruke sklopljene iza leđa. Začudila se na moj odgovor.

»Samo tako si je poslao. Evo ti, nosi.» Predala mi je kofere i dala mi znak da je pratim. Jedino njoj nosim stvari. Nikome više u dvorcu. I to svi znaju. Da, malo se ulizujemo jedan drugom, ali to ti je tim Redikul&Mare. Često smo surađivali, a i Maria je ozbiljna (kako kad) žena koja daje odlične savjete, a oni su mi zaista trebali. Poznavala je moju sestru jako dobro i često je govorila baš poput nje što mi je puno značilo.

»Ne, nisam.» Rekao sam. Nastala je tišina. Sigurno je razmišljala o tome što želim reći. Dvoumio sam se: Da joj sam kažem ili da ona jednostavno zaključi i ubije me?

»Harry. Nemoj mi reći da si napravio ono što mislim da jesi jer sljedeće što ću ja napraviti je ubiti te.» Ipak sam učinio ono drugo i imao sam pravo. 'Ubit' će me. Što sam drugo mogao? Stalo mi je do Alexandre. Nijedna žena osim moje mame, sestre i Marie (koja mi je rođakinja) nije mi značila toliko puno. Ni sam ne znam što mi je. Ona je samo djevojka, još nije ni potpuno odrasla. Borim se protiv svojih osjećaja. Ne želim se zaljubiti jer je ljubav bolna. A i Alex me ne podnosi. Zašto me i bi? Poznat sam kao ženskar i ne ponosim se time, ali...Ljubav je prekomplicirana za mene. Ne želim ljubav. Nemam vremena za nju. Ljubav iziskuje puno žrtve, vremena, pažnje...a to definitivno nisam ja! A opet...svaki put kad se Alex nanervira na moje izjave, preokrene svojim zeleno-plavim očima, nasmiješi mi se, razgovara sa mnom, dodirne me...ne, ne. Dosta. Ona mene ne voli, niti me podnosi pa nema ni smisla pokušavati nešto više.

»Previše komplicirana rečenica, ali reći ću da jesam.» Odvratio sam. Samo sam isčekivao njenu burnu reakciju.

»Molim? Sam?!» Zaprepašteno me i glasno upitala. Mislim da joj je žila skočila od bijesa. Ah, žene! Nikad ne shvaćam tu žilu koja skače od bijesa na Marinom čelu. Mislim da bih joj trebao dati malo viskya i koju 'tabletu' da smiri živce, hormone i što je najvažnije, tu bijesnu žilu.

»Ne, Valentine je sudjelovala.» Pokušavao sam držati mirni ton. Imam problema što se toga tiče. Ponekad...djelujem nasilno. Zato se i bavim boksom i treningom. Da bih sav bijes istresao iz sebe. Pretpostavljam da će tek sada popizditi kako spada.

»S Valentine?! S Valentine?! Ti mene zajebavaš, je'l tako? E, kako meni ta ženska ide na živce! Ona bi na moju poziciju samo tako!» Primila se jednom rukom za čelo i naslonila na kameni hladni zid. Nisam znao što reći pa sam šutio.

«Dobro. OK. Sad sam došla s odmora i odmah mi ti 'skuriš' živce. Ovako. Ona se mora vratiti ovamo, je'l ti to jasno? Još će biti sve dobro ako si to radio s jednim vampirom, ništa joj ne bi trebalo biti. Ali s više...mogla bi umrijeti. Još je u razvoju i takve drastične promjene u organizmu će joj ozbiljno naštetiti.» Nakon ove rečenice, potpuno sam zanijemio. Gadno sam zaribao. Gomila krivnje je pala na moje srce. Ne znam kako ću to reći Mare. Ne, neću joj reći uopće. Ne još sada. Pričekat ću najnovije informacije da čujem kako je Alexandra. Mora biti dobro, mora!


**
Prošlo je podne. Gorjela sam, dakako ne u pravom smislu, već sam mislila na to da mi je tjelesna temperatura bila oko 41 celzijevih stupnjeva. A što je bilo najgore, nisam mogla posjetiti liječnika zato što sam dobro znala što je razlog ovoj 'boleštini'. Moja mama je sumnjala da nešto nije sasvim u redu sa mnom te da je potencijalni razlog moj boravak u londonskom dvorcu. Zbog toga sam ostala kod kuće. Pila sam razne kapsule, tablete i sirupe, no ništa nije značajno pomagalo. Moja majka se stvarno trudila me izliječiti raznim metodama. Ležala sam okrenuta na lijevom boku promatrajući bijela, drvena vrata sobe koja je mama ostavila otvorenima kako bi me čula ukoliko nešto zatrebam. Bila sam blizu dehidracije, a mama je bila očajna. Krivila se cijelo vrijeme što me pustila na put. Na neki način sam se osjećala loše što sam joj lagala, što sam se ljutila na nju jer vidim da jedino što ona zapravo želi za mene je dobar, lagodan i zdrav život, želi da nađem dečka koji će me voljeti i poštivati, želi da u lakoći rodim djecu bez komplikacija, da ne moram podizati kredite i da nemam 'spaljene živce' kao što ona ima. Da, da, otišla sam malo predaleko baš kao i ona sa svojim željama, zacijelo se ne mislim još udavati. Možda s kojih 22-23 godine? No, ne mogu još ništa govoriti.
Zaklopila sam oči kako bih zaspala. Tako sam najbolje trpjela ovu vrućicu. Zaboravila bih na nju i utonula u svijet snova. Savršen svijet u kojem sam imala malo noćnih mora. U kojem sam pričala s Victoriom. Usporeno sam disala i čuvala energiju, zaista sam imala malo energije. Od ove izmorenosti mi se smanjio apetit, mislim da sam pojela jutros samo jedan tost ako i to.

-SAN-


Snježilo je. Lagane pahuljice snijega su se usporeno kretale i spuštale na meko, bijelo tlo. Bila sam 'zabundana' u zimski kaput, dolčevitu (koju zapravo nisam toliko voljela nositi), široke, tamne i debele hlače, te sam nosila visoke čizmice koje su izvana imale umjetno krzno (obožavam životinje). 'Beanie' kapica mi je pokrila gotovo cijelu glavu, jedino što je otkrivala je moje čelo. Navlačila sam bijele pamučne rukavice jer sam iskreno jedva čekala da gurnem ruke u snijeg i radim loptice raznih dimenzija. Zima mi nije najdraže godišnje doba, ali sam se joj definitivno radovala. Gole grane visokog drveća su stajale pogrbljeno kao da se srame što su gole, bez zelenjavog lišća i svojih plodova. Nije bilo jakog vjetra. Samo bi tu i tamo koji povjetarac zapuhnuo i nosio 'snježne zvijezdice' dalje u neko drugo mjesto gdje bi promatrale druge ljude. Ogledavala sam se. Nije bilo nikoga. Hm..čudno? Može biti, ali i vjerojatno sam ja jedina budala koja se voli igrati poput malog djeteta. Pomalo sam se osjećala samom, no naviknuta sam na to, zar ne? Kako sam hodala po debelom sloju snijega, zvukovi škripanja su me pratili. Malo iritirajuće, ali to su jedini zvukovi zime. Kamo god bih se osvrnula, snijeg bi me zaslijepio svojom bjelinom.

«Alex?» Čula sam nečiji ženski glas. Djelovao mi je poznatim. Nisam bila sigurna sanjam li. Ako sanjam, a svjesna sam, takvi snovi se zovu lucidni snovi. To sam i ranije znala. To je bio Victorijin glas, morao je biti. Točno takav glas je i ona imala, glatki, mekan govor koji je tekao bez jedne hrapavosti i promuklosti u njemu. Čisti glas.
Na nečiji zaziv sam se hitro okrenula kako bih vidjela tko je rekao moje ime. Ugledala sam Jenniferino lice. Što ona tu radi? Nasmiješila mi se. Odlučila sam joj se približiti. Kako sam hodala prema njoj, upitala sam ju:

«Jennifer? Voliš zimu, a?» Protrljala sam ruke kako bih ih ugrijala barem malo. Naravno, nisam mogla odoljeti, a da ne namočim rukavice snijegom. Volim snijeg i moram priznati da sam se pomalo zasitila ljeta. Na moje riječi, Jenn se zbunila i pogledala me čudno.

»Jennifer? Kakva Jennifer, to sam ja, Victoria.» Smrzla sam se. To se ona šali?! Kako se samo može tako šaliti, s tako osjetljivom temom? Victoria je vjerojatno negdje gore i promatra me, čuva.

«Kako samo se usuđuješ tako nešto reći? Jenn, koji ti je?» Zaprepastila sam se. Nisam vjerovala da je Jennifer tako bezobzirna prema meni. Još više se zbunila na moje riječi.

»Alex, bolje je pitanje koji je vrag tebi? To sam ja, Vic.» Srce mi je nabijalo kao ludo. Što se događa? Nešto se pomiješalo u mojoj glavi. No, nikako to nije mogla biti Victoria. Da, baš u Jenniferinom tijelu!

»Da, baš.» Promrmljala sam ljutito zbog njene neslane šale. Okrenula sam se za 180 stupnjeva kako bih otišla negdje drugdje i pravila se ljutom te se durila. Ponekad se volim duriti, a ovo je bio jedan od takvih trenutaka. Nemam ništa protiv Jenn, ali ne može ovo raditi. Ne može jer nema pravo.

»Mišji nosu, stani malo.» Začula sam ponovno glas, k vragu, zvučao je kao Victorijin. Zastala sam, ne toliko zbog glasa, već zbog imena kojim me nazvala. Dan kad me učiteljica opomenula na satu, Vic me nazivala 'mišjem nosom'. Samo ona i ja smo znale za taj čudan nadimak, ona me tako zvala od 4. ili 5. razreda. Nisam sigurna. Često mi se sjećanja miješaju i gube. Sje*an mi je mozak. Ponovno sam se šokirano okrenula.

»Ti? Odakle ti..» Pokušavala sam složiti nekakvu jednostavnu rečenicu, no nije mi pošlo za rukom. Ono što sam znala je da sam zbunjena, užasno zbunjena jer Jennifer ne može imati takav glas te ne može znati taj naš 'tajni nadimak' jer je očito bio tajni. Zatreptala sam i razjapila usta.

»Alexandra. Zovem te tako od 5. razreda.» Nasmijala se srdačno. Hm...ovo mora biti san. Mora.

»Kako ti možeš biti u Jenninom tijelu?» Upitala sam ju. Ja inače kužim dosta stvari, ali kada meni nešto nije jasno, onda ću postavljati na tisuće i tisuće pitanja dok mi se ne pojasni što se obično nikad ne dogodi.

»Tko je Jenn?» Umjesto odgovora dobila sam još jedno pitanje. Ozbiljno? Tko je Jenn? Je li ovo moguće? Victoria u Jenniferinom tijelu? Hm...ne bih baš rekla. Uzdahnula sam duboko. Victorijin karakter i glas u Jenniferinom tijelu. Zaista sam sje*bana u mozgu i to moram priznati.

«Nema veze. Idemo negdje.» Pokušala sam ju odvratiti s ove neobične i 'creepy' teme. Zastala sam. Ako je to uistinu ona, onda nemam razlog za čekanje. Imam priliku biti s njom i iskoristiti ću je.

» Mislim, zabaviti se.» Nastavila sam s širokim osmijehom na licu.

«Alex?» Nečiji poziv me trznuo, a Jenniferin, pa u redu, Victorijin pogled je odlutao iza mog ramena. Netko je očito stajao iza mene, a taj netko je i najvjerojatnije bio vlasnik nepoznatog glasa. Poznatog glasa, zapravo. Bez puno razmišljanja sam se instiktivno okrenula i ugledala nju. Veliki upitnik se pojavio iznad moje glave. Ovako začuđenom nisam bila otkad sam...stigla k Harryu. Mislim u dvorac. Nije baš da sam stigla k njemu, huh. To je bila...Victoria. Da, bila je to ona! Plava valovita kosa koja je dosezala do ramena, srednje visine i sitnije građe, tamnoplave oči koje su ponekad vukle na nekakvu sivu nijansu...Ali, ako je to ona, zašto se Jennifer predstavlja kao Vic?! Namrštila sam se.

«Victoria? Što ti...Mislila sam da si..» Zabezeknuto sam pokušavala složiti neku poštenu rečenicu.

»Victoria? Hahaha, jesi li napušena, Alex? To sam ja, Jenn..» 'Victoria' je progovorila i nasmijala se. O, ne! Opet ova situacija! Ili sam luda ili slijepa ili oboje. Ne razumijem što je meni i što je njima. Što je bilo najgore, 'Vic' je zvučala kao Jennifer. Američki naglasak.

»Alexandra, stvarno brkaš neke stvari.» 'Jennifer' me potapšala po ramenu i obratila mi se. Čekaj, čekaj, čekaj. Ovo bi značilo da je Victoria u Jenninom tijelu, a Jennifer u Victorijinom tijelu. Sad sam potpuno sigurna da sanjam i baš me zanima što je mama meni stavila u čaj. Meni će moždane ćelije i stanice eksplodirati od ovakvih komplikacija poput ove trenutno.

»Ništa ja ne brkam. Pokušavate mi reći da...ti si Jennifer...» Uperila sam prstom u Victorijino tijelo u kojem se očito nalazila Jennifer. Prebacila je valovitu svijetloplavu kosu na lijevo rame.

»a ti Victoria.» Moj prst je stigao do Jenniferinog tijela u kojem se pak nalazila Victoria. Trepnula sam i više ničeg nije bilo. Ni traga ni glasa ni Jennifer ni Victoriji. Čudno je bilo to što nije bilo ni zime, snijega, golih grana već je bilo suprotno svemu tome. Bilo je veoma toplo, a ja sam stajala ispod drveta. Okruživala su me brojna drveća. Galebovi su se glasali, a šum mora se pojačavao. Dakle, najednom sam na moru. Podigla sam glavu prema visokim granama krošnje koje su mi zaklanjale sunce i pravile sjenu..Pogledala sam nabrzinu prema susjednom drvetu koje nije imalo krošnju već duge i velike listove. Na drvetu se nalazila...čekaj malo. Na drvetu su se nalazile banane?

«Hoćeš ih probati?» Upitao me ženski glas. Bila je to Jenn u Victorijinom tijelu, nasmiješena od uha do uha, a nosila je kratku, prozračnu i ljetnu odjeću. Sjetila sam se kako sigurno moram imati onu tešku debelu jaknu, no začudo nisam. Bila sam odjevena u ljetnu haljinicu na cvjetni uzorak. Čudno.

»Jennifer?» Testirala sam je ipak za svaki slučaj kako bih doznala je li to ona.

»Mhm. To sam ja.» Kimnula je kao potvrdni odgovor. U blizini se nalazila ljuljačka na koju je 'Jennifer' sjela. Znam, to je ona, ali...u tijelu Victorie. Kako bih se trebala sad osjećati? Ne znam ni sama. Osjećam se kao da je Victoria ovdje, a ne Jennifer.

»Gdje je..?»

»Victoria?» Nadopunila je moje nedovršeno pitanje i zaljuljala se. Nije bilo nekog jačeg vjetra, samo lagani ljetni povjetarac. Izvadila sam mobitel za koji, iskreno, nisam imala pojma odakle mi i pogledala na kalendar. 6.6. Početak ljeta. I obljetnica Victorijine smrti?! Razgolačila sam oči.

»Da.» Potreseno sam odgovorila i spremila mobitel. Nisam morala ni pitati, znala sam već. Jenn je ustala kako bi ubrala bananu (nemam pojma kako mi je ta ideja dospjela u snove), a iz smjera prema kojem je Jennifer hodala se začulo:

»Ja sam mrtva ali još uvijek s tobom.» Naježila sam se od glave do pete čim sam čula njen šapat, šapat Victorie. Ne znam kako sam sagriješila što mi se sve ovo pojavljuje i događa, no čini se da sam grdno uprskala stvar. Jennifer je i više nego lako došla do skupa banana gdje je ubrala jednu te je odvojila koru od 'mesa' i zagrizla.

«Jesi li to čula?» Postavila sam joj pitanje. Moglo se jasno primjetiti da se tresem. Jennifer me uputila prema stoliću blizu mora gdje je stajala zdjela voća. To voće. Ne znam kako sam najednom postala tako opsjednuta njime. Jennifer nije trebalo dugo da pojede tu bananu, ubrzo je i uzela krišku lubenicu s bijelog plastičnog stola, pa je pružila jednu meni, a jednu je i ona ipak odlučila pojesti. Hm..čula sam da je lubenica dobra za dijetu.



-STVARNOST-

Probudila sam se sva znojna, a zabrinuto lice moje majke je nestrpljivo čekalo da išta izustim. Sigurno me cijelo ovo vrijeme gledala kako se preznojavam, a nije mi mogla osobito pomoći. Ovo je prečudno. Upravo je došlo to vrijeme da stanem malo sa svim mislima i upitam se: 'Koji vrag sam ja upravo sanjala? Što je sa mnom?!'. Mama mi je upravo priopćila da ide k susjedi po tablete za snižavanje tjelesne temperature. Gorim. Stvarno. Ne mogu više ovo podnijeti, uznemiravajući snovi, simptomi 'no name – bolesti', muka mi je. I doista mi je bilo muka. Osjetila sam potrebu da povratim. Slaba, jedva stajavši na nogama sam se dovukla do kupaonice. Nisam mogla hodati i suzdržavala sam se da ne padnem od iscrpljenosti. Stigla sam napokon i povratila krv. Puno, puno krvi, više nego prije. Osjećala sam se kao da sam povratila utrobu i svu krv iz organizma. Samo mi još fali da dehidriram. To bi uistinu bila točka na i. Ruke su mi se tresle.


«Alex, možeš li nas čuti?» Čula sam glas. No, bilo je nekako drukčije. Kao da glas ne dolazi iz okoline, već iz mojih misli što je bilo nemoguće. Nikada to nisam doživjela. Stresla sam se i oprezno koračala prema sobi kako bi vidjela tko je to došao nenajavljen.

«Tko je ovdje?» Boježljivo sam upitala ne znajući što me pritom čeka čak i ako ugledam nekog. Da, bila sam pomalo paranoična, no tko ne bi bio znajući da ga neki Max, koji se klanja Vragu, pokušava pridobiti ili ubiti.

**

Mogli bi nastavci biti i duži, ali nema veze, stići će oni. :D Mišljenja? Hvala što čitate <3