The Vampire Witch

EPISODE FOURTEEN - AZKABAN -

- AZKABAN - EPISODE FOURTEEN -

**

Kiša je prestala, no atmosfera se nije mijenjala. Nije se gotovo ništa promijenilo. I dalje je bilo mirno i opuštajuće. Pločnici mokri. Prekrasno cvijeće u vrtu iza dvorca se bljeskalo zbog srebrnih kapi koje su pale na nj. Harry i ja smo razgovarali zagrljeni na mramornim stepenicama. Čekala sam da mi se haljinica osuši utopljena u Harryevom crnom mirisnom kaputu. Voljela sam njegov miris. Osjećala sam se sigurno kraj njega. Znala sam da nikad ne bi dopustio da mi se išta dogodi. Bio je pravi prijatelj. Sigurno ću biti zadirkivana kasnije od strane Jennifer, Jessice i Kath, ali one uvijek to rade. Navikla sam već. Naslonjena na njega dok me čvrsto držao svojim toplim rukama kako bi me zagrlio, osluškivala sam mu ubrzane otkucaje srca.

«Harry..?» Promrmljala sam osluškivajući mu srce. Disanje nam je bilo sporo. Opušteno.

»Hm..?» Prsa su mu vibrirala od njegovog dubokog ugodnog glasa. Mokri prameni mojih smeđih uvojaka kose su bili polusuhi. Svaki puta kad sam čula glas, osjećala sam neobjašnjive trnce u cijelom tijelu. Morala sam mu reći da mi starci dolaze u subotu kako bi se pripremilo.

»Moji dolaze u subotu.» Rekla sam ne znajući njegovu reakciju koja je slijedila. Podigla sam glavu i uputila mu nevin pogled.

»Ne brini se oko toga. Sredit ćemo to.» Uzvratio mi je pogled i rekao. Sjetila sam se Azkabana i one stvari s Harry Potterom. Sad bih ga mogla pitati, možda postoji neki smisleni odgovor kako se imena zatvora mogu poklapati.

»U redu. A...zašto se zatvor zove Azkaban?»

»Oduvijek se tako zvao. Zbunila te Harry Potter Saga..?» Nasmijao se. Volim kad se smije. Njegov smijeh te nekako razveseli, pa, barem mene.

»Da.» Potvrdila sam. Harry Potter Saga je najbolja saga ikad! Bez uvrede twilighterima. Svatko voli drukčije stvari. O ukusima se ne raspravlja.

»Pa...spisateljica zna za nas.» Objasnio mi je. Dakle, Rowlingica zna za njih? Oh. Zapravo, trebala sam reći za nas. Mogli bismo reći da i ja nekako spadam u ovaj uvrnut i čudan svijet.

»Stvarno?» Upitala sam ga u nevjerici.

»Mhm.» Odgovorio je i nasmiješio se. Toliko me toga kopkalo. Zamislila sam se. Kako sam samo mogla ubiti prijatelje? Ne razumijem. Nisam namjerno to učinila, zapravo i nisam znala da sam nekome naudila. Što da sad radim? Kako da se pomirim s time? Mučilo me. Ljutila sam se na samu sebe. Zašto svi problemi moraju pasti na mene, a moji planovi za budućnost u vodu? Što sam skrivila Bogu? Što sam skrivila ikome? Nesreću sam skrivila, a da nisam bila svjesna.

«U čemu je problem?» Primijetio je moje namršteno i zamišljeno lice. Nisam se trudila da se ne vidi. Boljelo me.

Duboko sam udahnula i progovorila:

»Ja...sam ubojica. Trebam biti u Azkabanu. Taylor...me danas...ne znam..» Slegnula sam ramenima. Jednostavno nisam više mogla pričati. Kad bi samo jedna osoba mogla imati barem malo razumijevanja, bila bih mu zahvalna. Ovako sve kipi u meni, a ja šutim i plačem. Vrištim iznutra.

»Pusti ga..još će on biti u Azkabanu, ne ti..» Pokušao me utješiti. Kad bih barem mogla ovo zaboraviti jer...inače ne ću moći ovako nastaviti živjeti. Nositi se s ovime, preteško je. Još moram nastaviti školovanje.

»Harry...ne.» Krenula sam u protest jer će sigurno Taylor pošiziti i osvetiti nam se. Bar bih ja to napravila na njegovom mjestu. K tome je još i vukodlak što je meni jezivo i jednostavno..tip mi je jeziv. Ne želim ga više ikada vidjeti.

»Ti nisi ubojica. Ti si najljepše i najnevinije biće koje znam. Neću dopustiti da ideš u Azkaban, u redu?» Na ove riječi sam zadrhtala i zacrvenjela sam se. Osjećala sam crvenilo u obrazima. Kraj Harrya mi ne treba rumenilo, dovoljno je samo da kaže par laskajućih riječi. Upravo me nazvao najljepšem bićem. Osjećam se...ne znam. Izbjegavala sam kontakt očima kako ne bi mogao vidjeti da sam crvena u obrazima. Pogledavala sam stalno nekamo, u pločnik, gumbe Harryevog kaputa.