The Vampire Witch

Chapter 2

Chapter 2

        "Budi oprezna. Pazi da se nekom nešto ne dogodi." Mama me poljubila u obraz i čvrsto zagrlila. Njeni su zagrljaji oduvijek bili pravi 'medvjeđi'. Tata nas je samo blijedo gledao jer nije želio da idem. Bojao se za mene. Razumijem da se oboje brinu za mene, ali to je obični izlet. Ne idemo van grada. No, značila mi je njihova briga za mene usprkos tome što su ponekad pretjerivali.  Stajali smo nasred velikog školskog parkirališta gdje su obično stajali automobili naših profesori i autobusi. Osvrnula sam se kako bih vidjela gdje je bivala Victoria za vrijeme mog razgovora s roditeljima. Bila je više-manje ista priča kao i sa mnom. Njena crvenokosa sestra Michelle ju je grlila, brat joj je držao tamnoplavi karirani kovčeg, a Victorijini roditelji su pokušavali doći do riječi

        "Mama...sve će biti u redu'', Uvjeravala sam je. Iskreno, njene rečenice su me pomalo zastrašivale, ali nisam se dala smesti. Idem na to kampiranje i gotovo! Tako sam bila uzbuđena.

Veliki žuti autobus nas je odavno čekao otvorenih vrata s obzirom da je moj razred bio vrlo nestrpljiv, a brkati vozač, plave uniforme i s crnom 'šoferskom' kapom je upravo ulazio u autobus. Bilo je svježa, pomalo hladna večer, što je bilo dobro na neki način jer je kraj ovog petog mjeseca bio najgori u povijesti mog postojanja. Pitam se kada je bilo tako vruće u Velikoj Britaniji? Nosila sam tamnoplave traperice, kratku bijelu majicu s nekim natpisom i traper-jaknicu. 

Gotovo su svi bili ukrcani na autobus. Već su skakali kao manijaci po autobusu i otvarali čipseve. Jadan vozač ih je pokušavao smiriti, ali mislim da nije imao sam nikakve šanse. Moj razred je poprilično lud na svakom izletu. Uvijek se ponašaju kao 'neuništivi žderatori čipsa' , a zatim, za nekoliko sati bi povraćali u okolini mene. Ajme. Napokon sam se pozdravila s roditeljima i krenula prema ulazu autobusa."Alex! Čuvaj nam mjesto!" zaderala se Victoria dok je bježala do crnog Citroena svoje mame jer je nešto zaboravila. S njom sam sjedila kao i uvijek. Nikada nam nije bilo dosadno.

        "Djeco, zatvarajte čips! Odmah!" Naravno da je nisu odmah poslušali. Nisam pretjerivala kada sam spomenula da je naš razred lud jer je on zaista ali zaista nenormalan. Naša razrednica Thirlwall je doslovno zgrabila vrećicu čipsa Mikeu. "Dobaj dečko", promrmljala je punih ustiju i nasmiješila mu se srdačno. Uskoro je i ona sama uživala i pretvorila se u slavne 'razredne neuništive žderatore čipsa'. Hm, zanimljivo. E, taj trik ću ja isprobati kod svoje preljupke profesorice Hitchinson. Možda se smiri. Sjela sam na sjedalo kraj prozora, u sredini autobusa. Uskoro se Vic vratila sa svojim mobitelom i izlet je službeno započeo. Prije polaska, svi smo još jednom mahali svojim roditeljima pritisnutih lica na prozorima. Začudo, svojim mahanjem nismo uzrokovali nikakav manji vjetar.

Atmosfera je bila i više nego dobra, samo što sam imala taj čudan i loš predosjećaj. Nisam jedna od tih osoba koje previše vjeruju u praznovjerne gluposti, ali sam uvijek vjerovala svojim instinktima jer bi se naposljetku pokazalo da su bili u pravu. Osjećaj nelagode je sve više rastao u meni. Još kad mi je mama spomenula one stvari o čuvanju...Ne znam, jednostavno ne znam. Ali da, imala sam loš predosjećaj u vezi ovog izleta. Vjerojatno umišljam. Trebala bih se zabavljati, a ne razmišljati previše o svemu ovome.  "Alexandra!" zavrištala mi je Vic na uho. 

        "Aa... ostat ću bez sluha, Vic!" primila sam se čvrsto za uši i pokrila ih u slučaju da Victoria ima još kakav ispad. 

        "Ma nećeš, ti si čelična ženska, imaš žvaku?" Upitala me s milim pogledom znajući da ću naposljetku popustiti i dati joj cijeli paketić. Hej, nisam ja kriva, njene oči su krive!

        "Imam negdje, zar ti nisi kupila?" upitala sam ju dok sam prekapala po unutrašnjosti svoje tamnosmeđe torbe koja je sadržavala brdo manjih paketa hrane, žvakaća, MP3 playera i slušalica, mobitela, dvije bočice vode, i tako u nedogled. Preznojila sam se kad sam ugledala razbacane stvari u svojoj vjernoj i jadnoj torbi. Tko će se ovdje snaći? Duboko sam uzdahnula.
Victoriji sam zatim pružila paketić na što se ona razveselila i zahvalila. Vedro je zamahnula svjetloplavim kovrčavim repićem koji joj je lijepo uokvirivao lice.  Njene bistre plave oči su se večeras posebno isticale.

        ''Kako ću postaviti šator? Kako ću uopće tamo spavati?" Okrenula se tijelom i licem prema meni pomalo histerično. Sad se sjetila postaviti to pitanje. Pa kad bolje razmislim, nisam znala što odgovoriti. Očito ćemo se danas navečer namučiti s postavljanjem šatora i zabijanjem klinova u tvrdu zemlju ali neka. Lakše ćemo barem zaspati ako ništa drugo.

        "Pa....kak i ja...", uspjela sam nešto izustiti iako sam bila u manjku riječi. Zatvorila sam prenatrpanu torbu i stavila ju kraj svog desnog boka. "A šta ako dođu miševi ili....medvjed?" imala je još uvijek zabrinuti izraz lica. Čisto sumnjam da će se medvjedi okomiti baš danas, baš na nas. Čak i da se to uspije nekako dogoditi, a neće, imamo dečke. Bog zna da nisu baš najčišći u glavi, ali sigurna sam da će nas uspješno obraniti. Victoria je imala već nešto drugo na umu, koliko sam mogla zaključiti po njenoj zamišljenosti. Nakon nekoliko sekunda, znala je točno što želi.

        "Učiteljice, dajte čips ovamo!" zaderala se ponovno Victoria. Možda sam trebala ponijeti i čepiće za uši. Da sam znala, zasigurno bih. 

        "Rigat će netko od tolikog čipsa...", progunđala sam i izvadila svoju odanu Xperiu Z koju sam dobila za 15. rođendan. Ubrzo su se slušalice našle u mojim ušima. Glazba. Jedini način da se opustim. Izmišljen svijet u kojem sam bila sretna i sigurna, bez osjećaja napetosti i straha. Nakon dvadeset minuta, utonula sam u polusan.