Stojimo jedan nasuprot drugog toliko blizu da nam se dah isprepliće, da osjetim svaki njegov udah, vidim sve i jednu onu sitnu dlačicu na vratu i to me užasno uznemirava.
Uznemirava me činjenica da mi srce preskoči zbog njega, da ubrzava naglo, da znoj izbija na svaku moju poru.
Ispravim ramena, kao da će me to spasiti, ali možda mi trenutno utočište da.
„ Reci Bauk, što hoćeš ti zapravo“?
Odmjerim ga cinično čekajući njegov odgovor, a sve mi se čini da nikakav neću dobiti, jer očito je danas prisegnuo na šutnju.
Okrenem očima, a tako i tijelom te se uputim prema stolu;
„ Znaš pre zgodna si za tako jezičavu žensku. Šteta što ga ne znaš malo skratiti. Bila bi ekstra!“
Opalim se smijati okrećući se prema njemu;
„ Za koga? Takve kao ti? Za tvoju sortu ni ne treba imati jezik već samo znati širiti noge.“
Spustim se u stolicu smješkajući se i dalje;
„ Znaš Petra kad bi se dobro maznula s nekim nebi bila toliko čangrizava“.
„ S obzirom na to da je ponuda uglavnom šupljoglavih ljepotana, hvala biram biti čangrizava.“
„ Pa nećeš ubirati pamet, trebaš samo stenjati, mislim ako si zaboravila.“
Osmjehne se, a ja mu uzvraćam;
„ Ako je to samo to, zašto ti onda sad trošiš svoje dragocjeno vrijeme na mene umjesto da neku od svojih stenjačica dovodiš do ludila?“
Zaustavim se pa otpuhnem cinično se smijući;
„ A ne možeš, šteta! Ne znaš što propuštaš“!
„ A ti znaš? Pa pokaži mi!“
„ Moja stenjanja su za prave frajere, a ne..“
Namjerno se zaustavim s podsmjehom odmjeravajući njegovo tijelo;
„ Za svakoga“!
„ A sad ako smo gotovi s ovim intelektualnim razgovorom , moram se pripremiti za sastanak“.
„ Ako sam ja svatko, zašto onda bježiš od mene?“
Dignem glavu i osmjehnem mu se;
„ Nemoj si pridavati toliku važnost, jer od puno jačih nisam bježala, a ne od tebe“.
Popratim to sve rukom kojom prelazim gore dole po njemu, a on samo bezizražajno gleda u mene, bez treptanja;
„ Mislim da lažeš, a mene moji instinkti nikada ne varaju“!
„ Molim te me ne davi više s glupostima stvarno imam posla i nemam vremena za tebe.“
Uzmem fasciklu otvarajući istu kad mi ju istrgne iz ruke;
„ A ja kažem da nemaš posla i što ćemo sad“?
Koliko mi taj čovjek skače po živcima da jednostavno ne znam više što napraviti.
Lijepo ne ide, ružno još manje.
Odgurnem se s stolicom od stola te ustanem;
„ Pa pošto nema posla onda odoh kući jer moje vrijeme je ite kako dragocjeno za razliku..“
Dohvatim torbicu skupljajući stvari sa stola kad mi te iste stvari oduzme iz ruke;
„ A ja kažem da ne možeš ići kući jer ti radno vrijeme nije gotovo, a odmah da te preduhitrim ne možeš dati ni otkaz jer ga ne prihvaćam“.
Kaže koračajući sve bliže i bliže meni;
„ Što zapravo ti hoćeš? Hoćeš me izluditi? Hoćeš od mene ubojicu napraviti, jer živce si mi pojeo? Koji jebeni kurac hoćeš?“
Povuče me za ruku silovito spuštajući usne na moje.
U startu sam ga odgurivala dok me on silovito držao za glavu, ali kad sam osjetila onaj njegov savršeni jezik koji mi miluje usnu prepustila sam se.
Jednostavno više nisam imala snage odupirati se nečemu što je očito bilo neizbježno.
Ruku je lagano počeo spuštati njegujući svaki pedalj moga tijela i sve tako dok nije došao do moga međunožja.
Lagano mi je protrljao onu uzavrelu točku koja je počela kucati sve brže i brže težeći za oslobođenjem.
Jezikom je poharao moja usta dok je rukom kliznuo ispod mojih gaćica gurajući jedan prst u moje središte, a potom silovito protrljao žarište.
To mi je bilo dovoljno da me odvede u visine, da doživim opasno dobar i silovit vrhunac.
Osjetim kako me ljubi lagano mi jezikom prateći liniju sve do ušne resice;
„ Evo vidiš da ipak nisam svatko“!
S tim me vrati u normalu, podsjeti zašto ga mrzim, ali ovakvom poniženju se nisam nadala.
Odvalim mu šamarčinu svom snagom lagano spuštajući suknju prema dolje;
„ O vjeruj mi da svakako spadaš u tu kategoriju!“
Okrenem se te se uputim do vrata koja širom otvorim uz osmjeh;
„ Hvala na vrhuncu, slobodni ste!“
Rukom mu pokažem na van i za divno čudo me posluša te izađe.
Zatvorim ta ista vrata te okrenem ključ jer prijeko mi je potrebna samoća.
Spustim se poraženo na stolicu dok mi suze naviru.
Ponizio me, iskoristio, dokazao sam sebi da sam laka, da sam samo još jedna u nizu glupačica bez mozga, a to boli i to jako, jer ja to zapravo nisam, a on je uspio to napraviti od mene.
Misli me odnesu u neka davna vremena kad sam izašla prvi put s frajerom, a koji je ispao totalni gad za jednu djevojčicu koja nije vidjela dalje od njega.
Majka me privila sebi na grudi i pokušala objasniti, a mada se djevojčicama od petnaest godina teško što objasni ja i dan danas pamtim njezine riječi;
„ Dijete drago! U životu ćeš sresti razno razne ljude, a tako i muškarce. Moraš znati da nisu svi pravedni i dobri kao ti, ali nikada, ma pod nikakvu cijenu nemoj zgaziti svoj ponos, jer to je nešto najvrjednije što čovjek posjeduje.“
U ovakvim trenutcima kao sad voljela bih da je uz mene, da me zagrli i utješi na sebi jedinstven način.
Suza mi se skotrlja niz obraz, ali se ni ne trudim spriječiti ju, jer sve me u predjelu prsa boli što od tuge za njom, što od ovog poniženja koje sam si dozvolila.
Znala sam da nikada ne smijem pokazati slabost, jer kad ju jednom pokažeš ranjiv si zauvijek, a ranit će te, to je neminovno.
Dozvolila sam sebi slabost koja mi je one jake , sigurne temelje poljuljala, ali nikada nikome neću pokazati da patim to je jedino što znam, a tako ni ovome gadu.
Ustanem obrišem lice, pokušam se koliko toliko dotjerati pa se uputim na sastanak visoko držeći glavu, jer ono što ne znaju ne može boljeti.
Ulazim u sobu gdje sjedi već po dosta ljudi s jednim kratkim dobar dan te se uputim na slobodno mjesto između neke dvije mlađe cure.
Za mnom odmah ulazi Horvat;
„ Super, svi smo tu pa možemo započeti“!
Kaže uz zatvaranje vrata!
Sastanak se odvijao u žamoru, šaputanjima.
Svi su sa svakim i sa svima pričali dok ja uopće nisam pratila jer sam bila za okupirana papirima ispred, a mozgom u svom uredu.
„ Gospođo Batak hoćemo li?“
Upita me Horvat dok se ona jeka stišavala i skoro sve oči okrenu prema meni koja nemam pojma što sad oni hoće.
„ Dajte mi nacrt“?
Spasi me direktor od neugodne situacije, a na njegovom pogledu vidim da me snima, odmjerava, ali sva sreća ništa ne pita.
Predam te sve dokumente Horvatu kad me rukom zaustavi da ostanem uz njega.
Stojim kao onaj jebeni kip slobode samo još da ruku dignem u zrak i nikakve razlike nema, dok on prezentira, iznosi te pokazuje same te nacrte.
Isto tako smo došli i do kraja sastanka, a da uopće nisam shvatila da je gotov.
„ Pričaj Petra što je? Sva si odsutna, što te muči?“
Trznem se iz misli na njegov glas te kad se osvrnem oko sebe vidim da smo jedino nas dvoje u toj sobi.
Gledam čovjeka u oči i razmišljam kako da ga slažem, kako mu reći ja sam kurva.
Ne mogu to napraviti, ne mogu ponos pogaziti, a i nakon svega ne mogu ga lagati jer to definitivno nije zaslužio.
„ Vjerojatno takav dan, malo depresivan!“
„ Pa do maloprije i nije bio takav!“
Kaže upitno me gledajući, a ja samo kimnem ramenima;
„ Dali bih ikako mogla malo ranije izaći danas?“
I dalje pogleda ne skida s mene te samo kimne glavom.
Osmjehnem se te odjurim u sobu po stvari i napustim ovo trenutno najmrže mjesto.
Ubacujem zrak u pluća isto kao da mu ga nisam dala satima, kao da nikako nisam disala te se uputim mehaničaru po moju bebu.
Moram sav ovaj jad izbaciti iz sebe i to jedino kako znam.
Nakon sat vremena sjedim na svojoj najdražoj bebi gladeći je rukom kao da mi je nešto najsvetije, a kad malo bolje razmislim i je.
Okrenem ključ, pustim kuplung i osjećam kako me vjetar lagano gura.
Kako mi mrsi kosu, kako me tjera da stišćem taj gas sve više i više.
Nataknem svoju omiljenu kacigu na glavu, spustim vizir i spremna sam otploviti u svoj svijet.
U svijet gdje nema problema, gdje nema neželjenih ljudi, gdje je sve onako kako ja želim da budem.
Spustim nogu na papučicu i pokrenem svoju bebu stapajući se s njom i u sekundi moj mozak je prazan.
Uživam u zvuku motora, uživam u vjetru koji mi kroz kacigu mrsi kosu, koji izbacuje svu negativu iz mene.
Uživam sa svojim saveznikom koji me nikada nije iznevjerio, uvrijedio, ponizio dapače uvijek mi je bio tu.
Pratio je moje divlje pokrete, moja luda spuštanja, moje vratolomije da pobjegnem od stvarnog svijeta i uvijek me je sigurnu i sretnu vratio kući, a tako je i sada.
Zaustavim se na brežuljku podno sljemena gdje volim pobjeći i naprosto uživati u tišini.
Udišem zrak, ali si ne dozvoljavam negativne misli samo praznu glavu i mir, to je sve što trenutno želim.
Gledam jednu djevojčicu koja se igra u parku dok ju mama zaljubljeno gleda pa se sjetim svoje majke i naših izleta.
Nikada mi nije dozvolila da se odreknem te razigranosti u sebi.
Uvijek je vikala, dijete drago uvijek stigneš odrasti, ali se nikad više ne možeš vratiti u djetinjstvo i igru, zato dok god možeš uživaj.
I sad dok gledam to dijete, žao mi je što je moje djetinjstvo preko noći prekinuto, što nisam imala još malo vremena da uživam u njemu s njima.
Parkiram svoju bebu pred kućom vidno umorna i vidno zadovoljna, jer nema di nismo išle.
Nema ravnice koju nismo uzjahali, nema brda po kojem nismo klizali, a to je ta ljubav koja je naprosto ne zamjenjiva.
Onaj adrenalin koji mi moja beba pruži ne može se mjeriti ni s čim.
Kako sam na vrata ušla tako sam se srušila, a isto tako i digla ujutro s musklfiberom samo takvim.
Možda sam ipak malo pretjerala jučer sa stiskanjem tog gasa, ali bez obzira na to što me boli svaki mišić, danas sam ite kako sretna i zadovoljna.
Napunila sam baterije, nahranila sam dušu i spremna sam započeti novi dan.
Ulazim u zgradu gdje na vratima susretnem Horvata;
„ Petra, drago mi je da te vidim u boljem izdanju“.
Kaže mi s osmjehom koji uzvratim.
„ Jučer mi je bio grozan dan! Hvala vam na susretljivosti i razumijevanju. Neće se više ponoviti.“
„ Petra, svakom se desi takav dan, nemoj se ispričavati i obećavati nešto na što ne možeš utjecati.“
Kimnem mu te se uputimo zajedno prema uredima.
Primim se posla čim uđem u ured jer na moju žalost imam zaostataka još od jučer, ali moj naum prekine kuc, kuc na vratima.
Podignem glavu i susretnem idiota, kojeg upitno pogledam;
„ Jučer sam te tražio!“
„ Zbog?“
Pitam te spustim glavu natrag na svoje papire.
„ Petra, vezano za ono jučer..“
Prekinem ga podizanjem ruke;
„ Ako me trebate vezano za posao sjednite, a za sve ostalo nemam vremena, a i ne zanima me.“
Zatvori vrata, a meni trnci prođu kroz cijelo tijelo;
„ Ako bi mogli otvorite vrata, jer zagušljivo je ovdje!“
„ Petra ne idem odavde dok ne porazgovaramo.“
„ Onda idem ja!“
Ustanem sa stolice i krenem prema vratima zaobilazeći njega u širokom uglu, ali ne dospijem daleko.
Čim vidim da mi se približava ustuknem;
„ Samo mi se ne približavajte!“
„ Hoćeš jebeno prestati s tim vi? Pogriješio sam, a nisam mislio tako!“
„ Ok sad kad ste svoje rekli dali bi mogli napustiti moj ured?“
Kažem te ga pogledam direktno u oči;
„ Ne, nebi mogao jer ne želim!“
„ Pa mi ovdje ne radimo na željama i pozdravima tako da, doviđenja!“
Smjestim se na stolicu ali isto tako i on dođe do mene.
Spusti ruke oko mene naslonivši ih na stol;
„ Ja želim ono ponoviti!“
Kaže mi šapućući na uho koje mi lagano donjom usnom mazi.
Trznem se jer ne želim novo poniženje;
„ Super za vas, ali ja ne želim. Ne ponavljam iste greške dva puta!“
Odgurnem stolicu i s njom i njega maknem sa sebe.
Uputim se prema vratima jer trebam zraka, ali me njegova ruka zaustavi;
„ Lažeš i ti to jako dobro znaš, jer nebi se onako uvijala i stenjala da ne želiš.“
„ Očito sam vrhunska glumica!“
Kažem uz ciničan osmjeh, ali me nanovo iznenadi.
Povuče me prema sebi i spusti usne silovito na moje, a meni sve što glavom prolazi je ' Bože zar opet'!
Helou🥰🥰🥰
Uživajte u novom nastavku i pišite dojmove...Znate da ih volim....🥰🥰🥰
Kissy❤❤