Ispod maske🔚

XII Poglavlje

Ulazim u firmu nakon totalno ne predvidljivog vikenda još uvijek pod dojmom subotnjeg bazena.

Još smo se neko vrijeme zadržale, a s obzirom na to da nisam mogla smiriti misli i ludilo u glavi odlučila sam da je ipak najbolje krenuti kući.

Totalno sam zaluđena tim jebenim Baukom, a nakon toliko mozganja shvatila sam kako sam zapravo zaluđena našim seksom, a tako i igricama.
Uživam u igri moći i veselim joj se iz trenutka u trenutak.

Bez obzira tko izađe kao pobjednik dok god svršimo zajedno.

Neopisivo mi pašu njegovi dodiri, poljupci, njegovi nasrtaji.
Počela sam se čak veseliti i radnom mjestu, jer znam da ću ga tamo sresti i igra započeti.

Bez obzira na kretena Horvata koji mi je najveća enigma. Iz onog toliko ljubaznog i dragog čovjeka pretvorio se u jebenu aždaju.
Tako to uglavnom i biva kad karaš loše trebe, a on svakako kara lošu.

Ona Lidija je toliko zlo da se momentalno naježim kad je se sjetim.
Kuja na kubik.

Izlazim na svom katu gdje već vlada ratna zona. Horvat urla da se sva stakla tresu iako je tek par minuta do osam.

„ Aha, tu si! Di su jebeni nacrti za jebeni hotel?“

Gledam u njega ne vjerujući, jer upravo je upotrijebio riječ 'jebeni' i to dva puta.

„ Dobro jutro i vama! Kod mene u uredu gdje i svi ostali.“

Kažem te se okrenem prema uredu.

Čujem njegove potplate koje me prate, a izazivaju nepodnošljivu glavobolju. Jebem li mu pleme mogao ih je bar postaviti nekom jebenom gumom da ne zvuči kao svaka druga žena ovdje.

Klapa li klapa marširajući u ured zatvarajući vrata za sobom.

„ Zašto ti nacrti nisu spremni?“

Upita bijesno mada ne znam od kud mu takva ideja da je nacrt kod mene, a da nije gotov.

„ Prvo ja ne znam što se vama mota glavom, a kao drugo od kud vam ta ideja da nije gotovo.“

Kažem već pomalo nadrkana, jer njegovo iživljavanje prelazi sve granice zdravog razuma, a i moje samokontrole.

Otvorim ormar s nacrtima tražeći taj zbog kojeg diže toliku paniku, ali nema ga.
Jebeno ga nigdje nema.

Okrenem se šokirano prema njemu;

„ Gdje je, jer sto posto sam sigurna da sam ga složila tu s ostalima.“

„ Pa da ste ga složili vjerojatno bi bio tu, zar ne?“

Gleda u mene upitno mogu slobodno reći i bijesno;

„ Znate gospođo Batak, da svoje radno vrijeme posvećujete poslu koliko tračanjima i direktoru Bauku bili bi odlični..“

Zaustavim ga momentalno, jer može srati po čemu hoće, ali moj trud i rad neće omalovažavati. Kako on tako ni bilo tko drugi;

„ Slušajte me dobro gospodine, moj rad ne dozvoljavam da omalovažavate, jer da vam svi u firmi predano i dobro rade kao ja ne bi imali kraja. Što se tiče direktora i tračanja nemam riječi, jer sve i jedna je suvišna, a i jako dobro svi znamo tko je ovdje zadužen za takve stvari. Nacrt, e to ne znam, jer ponavljam a ako treba i kamere ću tražiti da izlistaju, tu je jebeno bio.“

Stavim točku čvrstu kao kuća na kraj svoje rečenice, jer neće mene nitko omalovažavati, a po najmanje šupak frustrirani poput njega.
Otpuhne krećući prema van;

„ Do tri hoću taj nacrt na stolu ili letite!“

Bijesno ustanem;

„ Nema potrebe sama dajem otkaz, a vi pitajte onu svoju kuju da vam ga napravi.“