Ispod maske🔚

V Poglavlje

Stojimo jedan nasuprot drugog toliko blizu da nam se dah isprepliće, da osjetim svaki njegov udah, vidim sve i jednu onu sitnu dlačicu na vratu i to me užasno uznemirava.

Uznemirava me činjenica da mi srce preskoči zbog njega, da ubrzava naglo, da znoj izbija na svaku moju poru.

Ispravim ramena, kao da će me to spasiti, ali možda mi trenutno utočište da.

„ Reci Bauk, što hoćeš ti zapravo“?

Odmjerim ga cinično čekajući njegov odgovor, a sve mi se čini da nikakav neću dobiti, jer očito je danas prisegnuo na šutnju.

Okrenem očima, a tako i tijelom te se uputim prema stolu;

„ Znaš pre zgodna si za tako jezičavu žensku. Šteta što ga ne znaš malo skratiti. Bila bi ekstra!“

Opalim se smijati okrećući se prema njemu;

„ Za koga? Takve kao ti? Za tvoju sortu ni ne treba imati jezik već samo znati širiti noge.“

Spustim se u stolicu smješkajući se i dalje;

„ Znaš Petra kad bi se dobro maznula s nekim nebi bila toliko čangrizava“.

„ S obzirom na to da je ponuda uglavnom šupljoglavih ljepotana, hvala biram biti čangrizava.“

„ Pa nećeš ubirati pamet, trebaš samo stenjati, mislim ako si zaboravila.“

Osmjehne se, a ja mu uzvraćam;

„ Ako je to samo to, zašto ti onda sad trošiš svoje dragocjeno vrijeme na mene umjesto da neku od svojih stenjačica dovodiš do ludila?“

Zaustavim se pa otpuhnem cinično se smijući;

„ A ne možeš, šteta! Ne znaš što propuštaš“!

„ A ti znaš? Pa pokaži mi!“

„ Moja stenjanja su za prave frajere, a ne..“

Namjerno se zaustavim s podsmjehom odmjeravajući njegovo tijelo;

„ Za svakoga“!

„ A sad ako smo gotovi s ovim intelektualnim razgovorom , moram se pripremiti za sastanak“.

„ Ako sam ja svatko, zašto onda bježiš od mene?“

Dignem glavu i osmjehnem mu se;

„ Nemoj si pridavati toliku važnost, jer od puno jačih nisam bježala, a ne od tebe“.

Popratim to sve rukom kojom prelazim gore dole po njemu, a on samo bezizražajno gleda u mene, bez treptanja;

„ Mislim da lažeš, a mene moji instinkti nikada ne varaju“!

„ Molim te me ne davi više s glupostima stvarno imam posla i nemam vremena za tebe.“

Uzmem fasciklu otvarajući istu kad mi ju istrgne iz ruke;

„ A ja kažem da nemaš posla i što ćemo sad“?

Koliko mi taj čovjek skače po živcima da jednostavno ne znam više što napraviti.
Lijepo ne ide, ružno još manje.

Odgurnem se s stolicom od stola te ustanem;

„ Pa pošto nema posla onda odoh kući jer moje vrijeme je ite kako dragocjeno za razliku..“

Dohvatim torbicu skupljajući stvari sa stola kad mi te iste stvari oduzme iz ruke;

„ A ja kažem da ne možeš ići kući jer ti radno vrijeme nije gotovo, a odmah da te preduhitrim ne možeš dati ni otkaz jer ga ne prihvaćam“.