Ispod maske🔚

XIII Poglavlje

Ni sama ne znam kako smo se stvorili u mom krevetu i dočekali jutro.

Gledam to usnulo lice koje toliko bezbrižno spava razmišljajući kako je ovo prvi put u životu da se pored nekog budim.

Nikada sebi nisam dozvoljavala ovakve prisne trenutke, jer kako god okreneš oni na kraju uzrokuju samo bol.

Ne znam ni kako me uspio nagovoriti da nam pružim priliku, a tako i završimo tu kod mene.

Iako me milovao, ljubio s toliko obožavanja u kojima sam neminovno uživala osjećam nemir na predjelu prsa, a to mi se ni malo ne sviđa.

Osjećam kako imam veliku potrebu dotaknuti to usnulo tijelo, te usnule oči, ali trznem se te izvučem kao provalnik.

Skuham kavu sjedajući na stolicu s razasutim mislima.
Kako se meni ovo uspjelo dogoditi?
Kako sam ja dospjela u ovu situaciju?

Iako je meni s njim izuzetno dobro, nadopunjavamo se ekstremno dobro do ovoga nije trebalo doći, jer što je sljedeće?

Kad pomislim na njega licem mi se razlije osmjeh, a srce nekako neshvatljivo brže za kuca, a kad ga ne vidim isto mi se sve dešava samo s puno tuge.

Koji je to više klinac, što mi se dešava?

Osjetim ruke koje me grle oko struka i usne koje se spuštaju na moj vrat.
Trnci mi struje tijelom dok on otiskuje poljubac u taj isti vrat koji je do prije sekunde milovao;

„ Dobro jutro!“

Zatvorim oči upijajući ovu milinu koju već dugo nisam osjećala.

Zadnji put kad me je netko poljubio i zaželio dobro jutro bili su moji roditelji to jutro kad su stradali.
Ovi osjećaji koliko god bili predivni stvaraju u mom tijelu napadaj panike.

On to i te kako dobro osjeti te se odmakne i uhvati me za ruku;

„ Petra što je? Dali si dobro?“

Kimnem glavom da jesam iako nisam niti najmanje.

Pogled prebacim na ono dvoje naših mezimaca koji bezbrižno spavaju naslonjeni jedno na drugo pa se osmjehnem od dragosti, jer bar netko uživa.
Nino je u pravu.

Uvijek bježim iako nisam slabić, ali ograđujem se od svega, jer ne želim patnju, bol, a sad ju već osjećam.

Moram ovo radi svog mira sasjeći u korijenu, jer ne mogu si nikad više dozvoliti onakvu bol.

„ Slušaj Petra ni ne počinji, jer ti neće uspjeti. Opet ću ti poljupcem dokazati da si u zabludi.“ 

Kaže strijeljajući me pogledom;

„ Slušaj Nino! Ja ovo sve ne želim. Seks mi paše, ali tu sve ostalo staje. Ne želim zajednička jutra, ne želim milovanja. Želim pražnjenja i zadovoljstva. Ako ti to paše u redu, ako ne tu se rastajemo.“

Oštro kažem ne znam dali iz razloga da sebe uvjerim ili njega.

On stoji preda mnom gleda u mene bez i jedne mimike. Snima me, procjenjuje te na kraju samo kimne i zaputi se u spavaću sobu.

Srce mi nabija jako.
Toliko jako da imam osjećaj kako će mi kroz majicu iskočiti.

Gledam u ona vrata kroz koja je nema sekundu prošao, a nešto u meni tjera me da skočim i odem za njim.

Da mu kažem kako sam glupa i kako ne želim da ode, ali brzo moja pamet proradi te ostanem snuždeno sjediti na stolici.

Izađe spreman za polazak dok ni ne obraća pažnju na mene već jednim pozivom dozove svoju mezimicu koja odmah skoči na noge i dođe do njega.