Ispod maske🔚

XVI Poglavlje

Dok ulazim u restoran  gdje sam se dogovorila s curama i dalje pokušavam sebe dovesti u red.

Od naborane suknje pa sve do lagano izgužvane košulje. Sva sreća gumicu uvijek imam u torbi pa ukrotiti kosu i nije neki problem.

Vjerujem tko god me vidi da će točno znati što sam radila, a i gdje, jer smrdim na seks.

Snimim one dvije te se uputim prema stolu i dalje navlačeći suknju.

Rita me snimi te kad uoči što radim samo podigne obrvu te se nasmije. Provaljena sam. Smjestim se na slobodnu stolicu;

„ Oprostite što ste me tako dugo čekale.“

Kažem osjećajući kako mi crvenilo oblijeva obraze.

„ Ma sve u redu.“

Kaže Nina dok me Rita i dalje gleda podignutom obrvom;

„ I jer posao urodio plodom?“

Oglasi se, a mene sve strah pogledati u nju, jer joj osjećam prodoran pogled popraćen osmjehom.

„ Aha.“

Izustim te pozovem konobara.

Uživale smo još malo u razgovoru te se zaputile natrag prema uredima. Toliko je posla ostalo za mnom da jedva sve stižem, ali s nekom dozom ljubavi to radim, jer zaista volim svoje zvanje.

Evo i sad dok gledam na sat koji otkucava šest sati ja još uvijek sijedim u uredu prevrćući ove projekte po rukama.

Pokupim stvari te se zaputim prema doma, jer dosta je bilo za danas.

Krenem pješke, jer i više nego mi je potrebno rastezanje. Sva sam se ukočila na onoj stolici.

Gledam sve one kafiće pored kojih prolazim i sve bih dala za jednu pivu. Ona danas situacija u liftu me je ugodno iznenadila, jer uvjerena sam bila da smo završili priču, a opet. Što ako sam mu bila samo ispusni ventil. Razbibriga koja mu je olakšala stres. Otresem glavom, jer ne želim opet negativne misli.

Ni sama nisam bila svjesna umora znam samo da je jutro i da sam skoro cijelo popodne kao i noć prespavala.

Koračam prema firmi izuzetno dobre volje, jer osim što sam se naspavala i odmorila neka me pozitiva pere, a to je u mom slučaju skoro pa nevjerojatno.

Na samom ulazu sretnem Ritu koja mi se smješka;

„ Ajde starka pričaj? Vidjela sam jučer na tebi onu zajapurenost tako da se niti ne pokušavaš izvući.“

Kaže dok joj se osmjehujem pa joj samo na uho šapnem;

„ Maznuli smo se u liftu.“

Moju rečenicu poprati njezin vrisak da bi me odmah uhvatila pod ruku i uvukla u lift.

„ Pas mater sad ne znam gdje se mogu nasloniti da vaše ostatke ne pokupim. Pričaj.“

Kaže okrećući se prema meni na što se ja opalim smijati;

„ Što da ti kažem. Maznuli smo se i bilo je ajme meni.“

Kažem dok ona vrti glavom ne skidajući osmjeh.

„ Kako se ti osjećaš sad po pitanju toga?“

Malo razmislim o njezinom pitanju, jer ni sama ne znam što bih odgovorila;

„ Iskreno… Fenomenalno, mada su me sjećanja opet vratila na početak.“

Kažem iskreno, jer to i je ono što me muči. Što ako on ne osjeća isto? Što ako je već neka zauzela moje mjesto?