Ispod maske🔚

II Poglavlje

Ulazim nabrušeno na kat, jer em što sam ostala bez gableca, isto tako sam se uspjela zaprljati.

Jebem ti život kako uvijek neka budala na mene nabasa.

Pa dali ne postoji ni jedna druga osoba za srušiti ju, maltretirati osim mene.

Toliko sam nabrušena da bih nekome glavu otkinula s ramena, a tom, tom idiotu joj što bih mu sve radila.

To njegovo prekrasno lice vrlo brzo bi izgledalo kao lice Jokera.

Trljam onu uljnu fleku od asfalta što sam ju pobrala dok sam klečala i skupljala stvari.

Jebem mater kako njemu tako i sama sebi, a tako i ovom usranom životu koji me ni sekunde ne mazi.

Još ono njegovo izrugivanje, ma sreće ima što sam bila zahvaljujući Riti dobre volje inače jadna mu majka što bi mu sve izgovorila, a vjerojatno bi ga i nokautirala.

Čujem ono kuc, kuc i prije nego što stignem razmisliti bijes me preuzme;

„ Da, što je“?

Kažem ludo okrećući se i susretnem se s očima direktora koji gleda u mene smiješeći se;

„ Opet loše jutro“?

Izdahnem poraženo, jer upravo je to ono o čemu pričam kad te ne ide, ne ide te.

„ Ja se ispričavam! Neki hm čovjek me oborio na pješačkom pa pokušavam ove mrlje skinuti sa sebe“.

Švrlja pogledom po meni;

„ Znam kako je to. Imam ti ja sredstvo za uklanjanje mrlja u uredu, sad ću ti donijeti“.

Kaže te napusti moj ured, a meni se samo mota pitanje što će njemu to sredstvo, a opet s druge strane ni ne želim znati.

Prođu mi kroz glavu razno razne ekshibicije sa zaposlenicama pa samo stresem glavom i baš u tom trenutku me on uhvati;

„ Negativne misli“?

Osjetim crvenilo kako mi se penje od vrata prema obrazima pa u nedostatku riječi puknem se smijati;

„ Ništa bitno“!

Uspijem izustiti kroz smijeh, a zapravo samo Boga molim da ne navaljuje s objašnjenjem jer kako ću mu reći da sam ga zamišljala u razno raznim pozama.

„ Vjerujem da nije“!

Kaže te mi namigne i znam da zna kuda su mi misli otišle.

„ Ostavit ću vas da to pokušate srediti“!

„ Hvala još jednom“!

Kažem dok mi kima glavom zatvarajući vrata za sobom.

Odahnem smijući se i dalje dok svlačim sve sa sebe i pokušavam oprati mrlje na sebi, tj. na robi.

Nakon ne znam ni sama koliko vremena odustanem od razmazivanja tih fleka i širenja ih na veće površine.

Ti mater dok se gledam u ogledalo skoro da ličim potomku sto i jednog dalmatinca.

Odmahnem glavom te se uhvatim posla jer od ovog trljanja i razmišljanja nema ništa.

„ Jesi što uspjela“?

Ovo uspjela razvuče maksimalno kad ugleda dodatne fleke na mojoj kako bluzi tako i suknji.

“ Ništa me ne pitajte, jer i da vam hoću reći ne znam što bih vam rekla“.

Kažem poraženo gledajući u iste te fleke;

„ Ponudio bih vam svoju košulju, ali mislim da možda nije primjereno. Mislim s obzirom na vaš stav“.