Ispod maske🔚

XXVIII Poglavlje

Nevjerojatno je kako jedna riječ može nanovo uzburkati strasti. Kako jedan pogled može značiti više od tisuće drugih. Kako jedan dodir može uzburkati više nego tisuću i jedan val. Tako je bilo i kod nas.

Ne trebamo puno riječi da bi znali međusobne osjećaje kao i potrebe. Dovoljni su nam samo pogled i pokoji osmjeh.

Nakon toliko dugo vremena napokon sam postala svjesna kako uživam u malim stvarima, te me one čine iznimno sretnom.

Ostatak dana smo proveli svaki u svom uredu, svaki sa svojim mislima. Ne sumnjam kako i njegove idu istim tokom kao i moje iako su možda njegove malo više poljuljane.

Svjesna sam da sam većim djelom zaslužna za njegovu nesigurnost u nas, ali isto tako sam sigurna u to da će vrlo brzo ta nesigurnost nestati. Toliko sam uvjerena u nas da jednostavno uopće ne sumnjam kako neće biti ostvarivo.

Ispravim se u stolici osmjehnuvši se sama sebi te dohvatim telefon. S osmjehom očekujem njegov odgovor iako znam kako sam ga sad tek zbunila.

" Da li je to potencijalni serijski ubojica?"

Glasila je poruka koju sam mu poslala. Smješkam se još jače kad vidim one točkice koje označavaju njegovu prisutnost.

" Vama na usluzi."

Stigne mi vrlo brzo dok se smješkam jer igra upravo počinje.

" Zanima me da li još neke usluge nudite osim bolnog kraja?"

Pošaljem, očekujući odgovor;

" Oooo nudimo jako puno tretmana iako vas uvjeravam da nije svaki kraj bolan."

Osmjehnem se;

" Što točno nudite, te kakav kraj mogu očekivati?"

Pitam dok mi osmjeh sve jače obasjava lice;

" Nudim vam neograničeni broj uzdaha kao i neograničeni broj svršavanja, a za kraj.... pa mogu vam ta lijepa pogana usta začepiti svojim kurcem."

Čitam po treći put poruku dok mi se među nogama stvara sve veća napaljenost dok mi mozak svakako radi na nuli;

" Spremna sam za deset minuta."

Napišem dok mi on iste sekunde vraća napaljenog smajlića.

Osmjehnem se ustajući s one stolice toliko napaljena da bih mu najrađe uletjela u ured te ga silovala.

Stojim pred liftom čekajući nestrpljivo kad će se pojaviti. Srce mi toliko jako nabija da imam osjećaj kako se samo ono i čuje u ovom hodniku.

Ne mogu smiriti ruke kao i misli, jer u mislima već ga skidam kao i jašem. Već divlje nasrće  u mene vodeći me prema vrhuncu.

Toliku strast osjećam da me i one sitne dlačice na vratu podsjećaju kako sam pred samim pucanjem;

" Nadam se kako dama dugo ne čeka."

Osjetim mu dah na vratu te jebem ti ako nisam svršila od istog. Nikada ne bih ni pomislila kako je moguće od nečije blizine kao i daha svršiti, ali ono što on stvara u meni čudi me da već nisam i trudna od samog pogleda na njega.

" Već neko vrijeme što me navodi da pomislim kako ste samo jedan običan šarlatan."

Kažem te si pregrizem jezik da se ne puknem smijati;

" Ako je tako... Pristajem na bilo kakvu vrstu kazne."

Kaže namjerno prekidajući rečenice što me dodatno raspamećuje;