Ispod maske🔚

I Poglavlje

Nakon što sam prevazišla prvobitan šok, primila sam se posla i dalje razmišljajući povremeno o mami.

O našem prijateljstvu, o našim druženjima, a najviše o tome kako mi fali beskrajno.

Sjećanja su me odnijela na sve one naše sretne trenutke, a bilo ih je Bog mi je svjedok koliko god hoćeš.

Čak kad malo bolje razmislim nikada nisam ni imala neki veći konflikt osim onih klasičnih dječjih pizdarija.

Nikada se otac i majka nisu posvađali preda mnom.

Nikad nisam čula da su si uputili neku ružnu riječ, dapače.
Uvijek su mi govorili da su oni zaljubljeni kao i prvoga dana jedan u drugoga.

Nažalost  tako su i otišli, jer da je ijedan preživio od tuge bi vjerojatno brzo otišao ili bi životario iščekujući trenutak kad će se opet sresti na nekom drugom mjestu.

Naslonim se iscrpljena od sjećanja na stolicu udišući snažno, kad začujem onaj poznati kuc, kuc na vratima.

Pogled usmjerim prema vratima i susretnem opet one tople oči koje su mi i uzrokovale tugu u srcu.

„ Petra, hajde čekam te da se spremiš pa idemo na ručak“!

Ni ne dozvoli mi da protestiram već se okrene i uputi prema svom uredu.

Mrzim kad mi se to desi, mrzim kad ostanem ne dorečena, a najviše mrzim osjećaj koji ta ženska budi u meni.

Mrzovoljno ustanem, jer opet ne želim da se odmah prvi dan počne pričati o meni kako sam hladna kuja, ali odradit ću ja nju i suptilno ju odjebati.
Tako je ipak najbolje za sve.

Koraknem na hodnik kad me netko uhvati ispod ruke;

„ Petra, preko puta ima jedan restoran di možemo ručati. Klopa je odlična! Vidjet ćeš, svidjet će ti se“.

Kaže Rita smješkajući mi se, a mene ona toplina oko srca hvata, širi mi se cijelim tijelom da ju je naprosto nemoguće opisati.

Uđemo u restoran koji stvarno odiše ugodnom atmosferom i domaćom hranom.

Već dugo moje nosnice nisu osjetile ovako fin miris, a nepca žudjela da okuse isti.

„ Jesam ti rekla da će ti se svidjeti, a još ništa nisi ni probala“.

Kaže te mi namigne!

Osmjehnem joj se i mimo moje volje jer istina je, sviđa mi se i to jako mi se sviđa.

Podsjeća me na moj dom, mada nisam željela ništa što bi me podsjetilo na ono što sam izgubila, ovo mi mjesto stvara toplinu oko srca.

Već sam i zaboravila kako je to osjećati, ali ovo je posve nešto novo i svakako dobrodošlo.

Pojele smo neko varivo koje nam je topla stara kuharica preporučila kao specijalitet kuće i zaljubljena sam već na prvu u njezinu kuhinju.

Već vidim gdje ću obitavati svaki svoj slobodan trenutak.

„ Kako ovo vrijeme ludo prolazi, moramo se vratiti“!

Kaže Rita razočarano, a ruku na srce i sama se tako osjećam.

Penjemo se liftom na svoj kat, a ona melje li ga melje, a ja opet s druge strane razmišljam kad sam dozvolila da se ovo sve ovako produbi.

Kako sam se bez obzira na svoja uvjerenja dobro provela i kako težim to ponoviti.

Prebacim brzo misli na svoju bebu i vrtim po svojoj glavi kako je neophodno pronaći mehaničara da mi ju pogleda jer voljela bih baciti jedan brzi ludi đir.